IVO MIJO ANDRIĆ - DOKTOR SATIRE I ISCJELITELJ PSIHE

DOKTOR SATIRE I ISCJELITELJ PSIHE

Slobodan Simić: KOLEKTIVNO LUDILO, Izdavačka kuća „Alma“ – Biblioteka „Ljubiša R. Đerić“, Beograd - Čajetina, 2023. godine.

Kad čitam knjigu o kojoj namjeravam napisati prikaz, tada u toku čitanja zabilježim poneki detalj, misao ili citat koga kasnije koristim da riječima preslikam njezin sadržaj. Dok sam čitao zbirku Kolektivno ludilo, poznatog srpskog i evropskog satiričara Slobodana Simića, počeo sam citirati i zapisivati toliko sjajnih misli i ubojitih satiričnih aforizama da sam u jednom trenutku morao prekinuti tu praksu i ograničiti se samo na one misli koje izazivaju zarazan smijeh i bude osjećaj veselja već nakon prve dvije pročitane riječi. Aforizam je kratka jezička figura koja otvara širinu pogleda i vuče u dubinu onoga što nam je pisac htio reći i poručiti.

Slobodan Simić je, po struci, psihijatar najvišeg naučnog ranga. Doktorskog, kakva mu je i temeljna struka u kojoj je dostigao vrhunac ničim usporediv sa Sizifovim poslom, već daleko ispred i iznad njega. Uz to, doktor Simić je jednako tako učinkovit i uspješan na književnom polju, koje je zasijano i zasađeno raznim vrstama literarnih kultura, od onih proljetnih vrtnih, do ljetnih žitnih i kasno jesenskih voćnih ili ozimih, kako narod kaže. Njegov misaoni staklenik i široka nepregledna polja, oplemenjena su sjemenom duha i rađaju plodove koji hrane dušu i tijelo svakog kome je svjetlo draže od tame, a sladak okus od sive i opore gorčine stvarnosti.

U Simićevoj knjizi kolektivnog ludila vlada atmosfera slična onoj kakva vlada u košnici. Ta je košnica puna pčela radilica koje zuje sa svih strana, isijavajući satirične žaoke, pronicljive ironije, osmišljene aluziju, odmjerene alegorije i sve vrste misaonih, leksičkih i stilskih figura i duhovitih uradaka koji pune saća knjižnih stranica obogaćujući ih medom, propolisom i nektarom različitih boja, okusa i mirisa. Nekim političkim, tajkunskim, kriminalnim i drugim trutovima takav stvaralački sadržaj i način rada neće se svidjeti, ali to je milenijski problem u odnosima pčela i trutova koji pripadaju istoj vrsti ali se, osim jednakog izgleda, razlikuju po svemu drugome. Naročito po životnim navikama i učincima koje ostvaruju svakodnevnim radom i djelovanjem.

Pisac nije mudrac mimo drugih ljudi, ali jest znalac u onome što i kako misli. Plodovi njegovih misli nisu gole fraze kakve susrećemo u svakodnevnom govoru i internetskoj komunikaciji. To su umjetnički radovi i stilske figure koje zadivljuju svakoga tko voli i razumije umjetnost. Satiričar i aforističar dubokim mislima i promišljenim riječima tvore kratka umjetnička i znanstvena štiva koja iskre kao nebeske zvijezde i zvjezdice ili živahne noćne krijesnice, budeći u duši čitača osjećaj radosti i izmamljujući vedar osmijeh na umornom licu. Ne bi ta štiva trebala nikoga vrijeđati niti poticati na mržnju i zlobu na kakvu nailazimo u današnjoj praksi. Naprotiv, svakome bi trebale biti razlogom za veselje koga nedostaje društvu koliko i svakom njegovom članu. Gušenje ili odbacivanje humora na račun nečega ili nekoga tko zaslužuje kritiku i podsmjeh, pretvara društvo u amorfnu masu, a pojedince u statične lutke koje nas gledaju iz praznih izloga. Iz izloga u kojima nema zanimljivih stvari ni lijepih odjevnih predmeta što privlače ljubopitljive poglede zamišljenih prolaznika.

Za razliku od pisaca koji mjere svaku svoju riječ i kod kojih je samokritika daleko ispred nužne društvene kritike, kod Slobodana Simića sve je postavljeno onako kako treba u društvu proklamirane slobode i na sva usta izvikane demokratije. U takvom ozračju čovjek se ne bi trebao bojati vlastite misli i riječi i skrivati je od drugih kao nevidnu tajnu. Strah od slobodne misli proizvodio je i proizvodi režime i odnose kakvi su vladali svijetom u prošlim vremenima. On je prisutan i danas, ali nije pravilo, već je izuzetak.

E, tog se pravila drži autor našeg kolektivnog ludila i dosljedno ga slijedi od prve do posljednje stranice ove izuzetno vrijedne i poučne knjige. Nije nikakva mudrost reći popu da je pop a bobu da je bob, ali za to treba odvažnost i hrabrost koja nadilazi ljudske prosječnosti. A Slobodan Simić ima sve to u malom prstu, što bi se reklo, i ne libi se promašenoj politici i privredi reći da je promašena, a njenom stvoritelju da nije bog kakav misli da jest. Otvoreni gard kakav susrećemo u boksu i slobodnim borbama ne bi trebao biti samo sportski izum, već bi morao vladati na svim područjima društvenog života. Samo tako se može izgraditi slobodno društvo u kome će pojedinci biti kreativna snaga usmjerena da stvara, a ne da razara.

U kolektivnom ludilu glavni junaci su oni koji se prave odveć pametnima u svijetu u kome ogromnu većinu čine zbunjeni. Tu su i oni koji glume lude samo da bi izazvali druge da im se čude. Naravno, tu su i balkanski i evropski polit-promatrači koju slušaju šta će im reći gazda preko bare da bi znali na vrijeme zauzeti stav i postaviti se u pogodnu pozu. U takvom svijetu mi danas živimo i, za ružno čudo, javno mu se divimo. Kad jednog lijepog dana pamet zavlada svijetom, ova naša vremena bit će sivilom prebojena. Svijetlo će biti samo ono što smo gledali bistroga uma i širom otvorenih očiju i usta.

Dok sam prepisivao neke Simićeve satirične misli i aforizme, koje potvrđuju snagu i nadmoć njegove književne riječi nad dnevnim govorom, nisam ni primijetio da sam napisao skoro cijelu jednu omanju knjižicu koja zaslužuje priznanje satiričnog nobela. Zato sam od zapisanog odabrao tek manji broj satiričnih aforizama koji zaslužuju pljesak i pohvale svakoga tko voli i cijeni istinske vrijednosti. Nadam se da s vama dijelim to mišljenje o djelu ispred koga ponosno stoji riječ - REMEK. I vjerujem da citirane misli koje slijede, to opravdavaju i rječito potvrđuju. Jer…

Posle kolektivnog slepila, dolazi kolektivno ludilo.

U kolektivnom ludilu individualne su samo dijagnoze.

Ko poludi u kolektivnom ludilu, znači da je dobar timski igrač!

Zrnce zdravog razuma manje je od makovog zrna.

Pitanje svih pitanja je: zašto niko ne sme ništa da pita.

Bože, sve nam uzmi, samo nam pamet ostavi. Treba nam za izvoz.

Da bi bio visoko pozicioniran, moraš nisko da padneš.

Umislili su da misle.

Razlog tome što su umislili treba tražiti u činjenici/ama da:

U Srbiji ne vredi vredeti.

Kriminalci u Srbiji zatvorske kazne služe onlajn.

Nepisano je pravilo da nepismeni donose pravila.

Srpske sudije nisu toliko u pravu, koliko su u ekonomiji.

Najviše odgovaraju oni koji ćute.

Glupost nema granice, ali svuda ima ambasadore.

Naša opcija nikada nije bila predaja. Samo prodaja.

Nezasiti proizvodne gladne.

U srpskom kolu narod igra kako drugi svira.

Ništa ne znaju i ne umeju, a sve rade kako znaju i umeju.

Kad je vođa slep, odgovara mu medijski mrak.

Srbija podseća na plavušu: Lepa , a glupa.

Dobar i pošten pisac u svemu tome ne zaobilazi ni sebe samoga. Takav je i Simić koji otvoreno kaže i priznaje:

Učim na svojim greškama. Tako sam i doktorirao.

Uzalud imam stručno zvanje kad me niko ne zove.

Otkad pričam sam sa sobom. mnogo toga sam naučio.

Našao sam stalni posao. Radim na sebi.

Niko nije savršen. Ja sam savršen primjer za to.

Političkih primjera za to ima kao u priči. Slobodan ne voli duge priče, pa te primjere oblikuje satirom i stavlja u kratke, ali duboke aforizme. Kratke za plivanje, a duboke za sigurno i pouzdano utapanje. U vodu ili tugu, e, to zaključite sami.

Nekada su kraljeve zabavljale lude. Tada nisu imali opoziciju.

Daj budali vlast, pa ćeš videti kolika je budala.

Što je vođa luđi, više mu se čini.

Mi smo lep narod. Samo su nam izgledi loši.

Kad sanjaš Veliku Srbiju, budi te Veliki Brat.

Jaki smo na psihološkom planu, ali smo slabi na psihijatrijskom.

Znade to najbolje naš duhovno duhoviti brat Slobodan Simić, koji je uz dijagnozu našega mentalnog stanja, odredio jaču dozu satiričnih aforizama. Njih treba uzimati ujutro natašte i uveče prije dubokog ili isprekidanog sna. Njegov lijek, za razliku od skupih farmaceutskih, nema ama baš nikakve nuspojave, jer je prepisan dušom iz vlastitih misli i izmiksan od provjerenih prirodnih sastojaka riječi.