Ivo Mijo Andrić
ŽIVOTNE TEME I LJUDSKE
DILEME
Slavica
Maksić: (H)UMORAN SVET, Zbirka misli, aforizama i kratkih priča, Alma, Beograd,
2024
Pisanje
je aktivnost bez koje je danas gotovo nezamisliv opstanak i razvoj ljudskog
društva. Mnogi ljudi su još od vremena učenja slova ostali vjerni pisanju kao redovnoj
pratećoj djelatnosti u obavljanju svakodnevnih poslova i radnih zadataka. Jedna
od njih je i poznata doktorica psihologije Slavica Maksić.
Dok
je radila profesionalne poslove naučne savjetnice u Institutu za pedagoška
istraživanja u Beogradu, doktorica Maksić je pisala naučne i stručne radove za
potrebe struke i mladih članova i članica društva. Pod kraj profesionalnog
radnog angažmana počela je zapisivati
misli, opažanja i događanja koja su joj se učinila zanimljivim i
vrijednim za prenošenje drugim ljudima. Tako je nastao bogat predložak za
knjigu pod naslovom (H)umoran svet.
Riječ je o zbirci raznorodnih misli, aforizama, kratkih priča i zapisa koji se
bave temama iz svakodnevnog života ljudi u današnjem vremenu.
U
pripremi rukopisa knjige, radi bolje preglednosti, spisateljica je razvrstala
odabrane misli, aforizme, priče i zapise u nekoliko ciklusa koji su tematski
bliski i bave se određenim vrstama ljudskih preokupacija i ponašanja koja su
prisutna u gotovo svim našim radnim i životnim sredinama. S njima se susrećemo
svakoga dana dok šetamo ulicom, boravimo u prirodi, komuniciramo s prijateljima
i poznanicima, surfamo na internetu, ili gledamo i slušamo televizijske i
radijske emisije. U svim tim situacijama okupirani smo vlastitim mislima,
verbalnim izjavama i vizualnim opažajima koji jesu, ili mogu biti izvor
inspiracije za nastanak aforizma, epigrama, pjesme, priče odnosno drugog zapisa
koji se može zabilježiti i prenijeti drugim ljudima kao vlastiti opažaj, stav,
poruka ili praktični primjenjivi recept i poduka.
U
prenošenju misli, zapažanja i poruka autorica koristi jezik običnih ljudi da bi
te poruke bile razumljive što širem krugu potencijalnih čitalaca, a posebno
mladima koji tek ulaze u svijet okupiran modernim tehničkim uređajima, i
starima kojima taj svijet nije posebno blizak niti dovoljno razumljiv. Dolazeće
generacije u tolikoj su mjeri zarobljene internetskom i mobitelskom
tehnologijom, da im svaka misao i stručni savjet koji vodi normalnom životu
može dobro doći. Irealno i iracionalno dominiraju današnjim vremenom i ljudskim
umom, ali nisu trajne kategorije i kad-tad će se morati vratiti u realne okvire
življenja kakve poznajemo iz bliže i dalje prošlosti. Čovjek nije stroj kakvog sam
pokušava stvoriti da bi otklonio vlastite mane i nedostatke. On je samo živo
biće koje nastaje, traje i nestaje kao i sva druga biće. Rekao bih, čak i kao
biljke, primjerice. Težnja za kosmičkim prostranstvima i za nadmoćnošću nad
svime postojećim, u osnovi nudi klicu sveopće razornosti. Pokazuju nam to
najbolje sveprisutna mržnja među ljudima i narodima i ratovi koji siju smrt i
ruše sve što su generacije prije nas stvarale.
Psiholozi
znaju da je razum snaga koja pokreće čovječanstvo u smjeru napretka. Zato od
njih s razlogom očekujemo poticajne riječi koje će biti učinkovit glas razuma i
prirodni medikament za liječenje oboljelog
ljudskog uma. Ukoliko se nastave ranije započeti procesi ograničenog rastakanja
i razaranja svega što je stvoreno, uz već poznate lokalne, međunacionalne,
građanske i druge sukobe i ratove, prijeti nam realna opasnost od trećeg
svjetskog ABH rata koji je djelomično već testiran u prošlom i ovom stoljeću.
Ljudski um je na važnom ispitu, a razum na provjeri koja zahtijeva uključivanje
svih faktora društva, a naročito stručnjaka s područja psihologije i
psihijatrije.
Znade
to doktorica Maksić, pa uz ranije napisane stručne medicinske radove, dopisuje
i propisuje dopunsku literaturu za sve koji cijene knjigu i vole čitanje kao
najbolji i najkraći put za samoobrazovanje i širenje znanja potrebnog za dobar
i ugodan život. U toj literaturi, kratka, mudra, jezgrovita i duhovita misao
zapisana u obliku izreke, gnome, sentence i aforizma, ljekoviti su sastojci
koji pomažu bistrenju uma i približavanju ljudi pripadnicima svoje vrste na
odstojanje koje ne priznaje podjele niti dopušta bilo kakve sukobe. Tim
laserskim leksičkim bljescima doktorica pridodaje i od davnina, ali i novijih
vremena poznate poučne priče i zapise koji nas podsjećaju na to koliko smo
mali, jadni i nemoćni i koliko nam je život kratak i tegoban. U takvom ozračju
i sumornom stanju, svaki prikaz snage, sile i nadmoći nije ništa drugo doli
sramoćenje u jednom vremenu koje je prolazno, kao što su prolazni i ti
sramotnici. Carstva i moćnici dolaze i prolaze, a planeta i život na njoj
svakom zlu odolijevaju.
„Sve
što uzleti mora da sleti, ili da padne“, zapisuje Slavica Maksić kao
pojašnjenje naprijed rečenoga. Veliki
letači, vođe i silnici u istoriji su završavali živote probodeni na bojnim
poljima, kao neplivači u mutnim vodama, kao samotnici na pustim otocima, kao
samoubice u mračnim podrumima, ili kao osuđenici na vješalima. Nikome
privremena slava nije donijela besmrtnost, već je ostavila pustoš i beznađe.
„Svet se podelio na bezdušne i bezlične“ konstatuje spisateljica i dodaje: „Slab
je oslonac čovek koji ne veruje u sebe“. „Za veru u ljude ne treba vera u
boga“, zaključuje psihologinja duhovne poruke.
Puno
je sličnih misli, aforizama, gnoma i sentenci koje opisuju narušena i bolesna individualna i društvena stanja te daju upute
i recepte za njihovo ublažavanje ili otklanjanje. A sve to, kako Slavica
poručuje, da se izbjegne situacija kad se: „Mali problemi rješavaju pravljenjem
velikih“. Jer…„Da biste našli, morate znati šta tražite“. I kad nađete ili, kad
se pronađete, trebate znati da je …“Neimaština sitna riba u odnosu na
boleštinu“. Na kraju svega ili na početku bilo čega: „Misaoni tok je reka
ponornica“ podsjeća nas psihologinja Slavica Maksić
Uz
mudre, vedre i duboke misli, u knjigu je uvršten i veći broj poučnih kratkih
priča i zapisa koje je autorica zabilježila u raznim prilikama, na raznim
mjestima, ili ih je čula od raznih ljudi s kojima se druži i dijeli radosne i
tužne trenutke života. Sve te priče i zapisi svjedoče o nama i našim naravima,
otkrivajući kakvi smo i šta nas sve ljuti i raduje.
Čovjek
je najpametnije i najgluplje biće na planeti Zemlja, koje jedno stvara, a drugo
razara. Da je sreće, kao što je nema u dovoljnoj mjeri, svi bi život mogli
provesti u miru, slobodi i izobilju dostatnom za svakog u potrebnoj mjeri.
Pošto toga nema, ostaje dilema: jesmo li rođeni da bi za života bili u pravom
ili krivom smjeru vođeni?
Tu
vječnu dilemu svako će riješiti na svoj način. Kako mu dopuste: vlastiti um i
prateće vrijeme i nevrijeme. I sve ono što se u njima događa, a što ljudsko
biće štiti i pogađa.
0 коментара:
Постави коментар