Ivo Mijo Andrić
KNJIGA S PREPORUKOM
Marina
Raičević: PLOVIDBA KROZ GREBENE. Alma, Beograd, 2024.
Književnica Marina Raičević, uz svoj
redovni posao učiteljice engleskog jezika u jednoj osnovnoj školi u Boru, već
tri desetljeća marljivo zapisuje pjesme, priče, dječje igrokaze i aforizme. U
tom razdoblju objavila je šest knjiga od čega su tri aforističke, jedna
pjesnička, jedna dramska i jedna poetsko-prozna-humoristička. Posljednja u tom
nizu pod naslovom Plovidba kroz grebene ispunjena je humoreskama, kratkim
pričama, minijaturama i, kako ih autorica školskim rječnikom naziva,
pjesmicama. Radi se, zapravo, o lirsko-proznom kolažu obojenom zapisima iz
svakodnevnog života koji je poznat i razumljiv svakom čovjeku što hodi i brodi
ovim svijetom sastavljenim od prelijepe prirode i svega ostaloga što se u njoj
nalazi.
U središtu toga svijeta je njegovo
veličanstvo – obični mali čovjek koji se jutrom rano budi da bi mogao nastaviti
jučer prekinute poslove i obaveze i navečer, ako ne radi u noćnoj smjeni,
uploviti u tamnu luku snova. Lijepih i ružnih, ili pak mirnih do narednog
jutra, kad se kolo života nastavlja okretati po istom krugu i na isti način.
Mala odstupanja u kružnom toku donose mu lijepe ili nelijepe trenutke ispunjene
radošću i tugom, ushitom i stresom. Kako koga i kako kada, što bi narod rekao u
zbilji i šali.
Sve to vedrim duhom obdarena
spisateljica Marina Raičević zapisuje na prazne stranice bilježnice, ili u
moćni kompjuter. Znam to iz iskustva jer i sam tako pišem. Kad se sakupi građa
vrijedna za jednu knjigu, tada se traži način da je se pošalje u svijet. Tako
je eto zaplovila i ova lađa natovarena humornim pričama i pjesmama. Njezina
odredišta i luke nalaze se u kućnim i javnim bibliotekama koje su voljne
prihvatiti vedri i veseli teret koga s lakoćom nosi.
Knjiga Plovidba kroz grebene ispunjena je zanimljivim pričama o našim
naravima, običajima i svime što doživljavamo i preživljavamo od jutra do sutra,
da bi svekoliko ljudsko trajanje učinili ljepšim, zanimljivijim i podnošljivijim
u vremenu koje nam je rođenjem darovano kao svevišnji roditeljski, prirodni i
božji dar. Spisateljica nas iz sjene prati pričama
za buđenje, kako je nazvala prvi ciklus uzajamne prozne komunikacije
čovjeka sa svijetom koji ga okružuje i čiji je dio. Mali dio, da ne kažem
djelić ove goleme planete ispunjene dobrom i ponekim zlom koga proizvode –
priroda i njezini stanovnici: ljudi i divlje zvijeri. Na sreću ne svi, već samo
oni koji su, u manjoj ili većoj mjeri, odrođeni od dobra.
U pričama nas Marina vodi od kuće do
posla, škole, vrtića, trgovine, ordinacije, banke, biblioteke, kina, igrališta
i do raznih drugih mjesta na kojima se susrećemo ili izvršavamo svakodnevne
zadatke i obaveze. Usput susrećemo poznate i nepoznate ljude, prijatelje, znance
i one koje nikada nećemo pobliže upoznati. A susretat ćemo ih i dalje kao i oni
nas, čak ćemo se i uzajamno pogledati, ali ni riječ jedni s drugima nikad
nećemo progovoriti. Takav je život naš ljudski i nasušni koji traje onoliko,
koliko sami zaslužimo, bolje reći – koliko se o njemu samo brinemo. Uz stručnu pomoć
medicine, podrazumijeva se.
U drugom, znatno kraćem ciklusu pod
naslovom Minijature, autorica u
kratkim crtama i crticama bilježi vizualne opažaje koje oči vide, misao upija,
a sjećanje čuva od zaborava. Da ne bi sjećanje izdalo pamćenje, ona svoje
opažaje zapisuje u nekoliko rečenica i stavlja ih na uvid i drugima koje to
zanima. A zanimat će svakoga u čijim se rukama nađe ova knjiga.
Poetski dio knjige ispunjen je
pjesmama svrstanim u dva kraća ciklusa. Prvi pod naslovom Pjesmice, bavi se našim svakodnevljem i onim što nas u njemu
najviše zanima ili iritira. Tu su pjesme o vezama, Balkanu, životnoj školi i
drugim temama koje su smiješne po sebi ili ih pjesnikinja boji vedrim smijehom,
dodajući im stilske okuse ironije, alegorije, satire i paradoksa. U tom lirskom
buketu nalazi se mnogo veselih i razigranih stihova koji će čitaocu izmamiti
osmijeh i vratiti mu nadu u nadmoć pjesništva nad drugim vrstama književnog
stvaralaštva. Za potvrdu toga navodim dvije strofe parodijske srpsko-hrvatske
pjesme Pritisak pod tlakom:
/Nema dobrog hleba,/
nema dobrog kruha,/ hladna nam je supa,/ hladna je i juha./
/Nema prave muzike,/ ni
glazbe nema prave,/ a kako i da ima/ kad su nam usijali glave?!/
Zbog toga i sličnog što čovjeka
iritira i živcira, pjesnikinja rezignirano i gotovo ultimativno u pjesmi Neću da se, poručuje u ime svih nas:
/Neću da se menjam!/ dobro mi ovako,/ dokle
god sam živ/ nek mi bude tako./
Drugi poetski ciklus Rimovano lamentiranje nastavlja u istom
tonu i u sličnim tematskim lirskim bojama. Uz već spomenute stilske figure, boje
i okuse tu se pridodaju kontrast i apsurdi koji inače svakodnevno ispunjavaju ljudske
sudbine i živote u najširem smislu. Susrećemo se s tim u pjesmama pod
naslovima: Ćutologija; Cirkus;
Imaginarijum; Društvo; Šarena štampa, Pustinja u prašumi i drugim. Svaka od njih pojedinačno i sve
zajedno čine knjigu zanimljivom za čitanje i prepričavanje. Naravno i za
preporuku da je i drugi s pažnjom pročitaju.
Takvu
preporuku potpisuje i autor ovoga književnog prikaza.
0 коментара:
Постави коментар