IZBOR
IZ ZBORNIKA HRVATSKIH I POLJSKIH AFORISTA „ZVIJEZDE NAS GLEDAJU S NEBA“
UVODNE
RIJEČI PRIREĐIVAČA
Na
stazama aforizma kojima se krećem duže od pola stoljeća susreo sam se sa
stotinjak autora kratke mudre misli i pročitao nekoliko stotina njihovih
knjiga. S mnogima od njih družio sam se ili se družim godinama i desetljećima,
dijeleći vedre trenutke koji produžavaju život i čine ga podnošljivijim i
ljepšim. U tom vremenskom razdoblju napisao sam oko dvije stotine recenzija,
bilješki, osvrta i prikaza knjiga aforizama, uglavnom autora iz balkanskih
zemalja, a manjim dijelom i iz država Evrope i svijeta te ih objavio u dvije
posebne knjige.
Sve
naprijed spomenute brojke tek su mali dio onoga što sam u dvije trećine svoga
života prošao i spoznao družeći se s aforizmima i kratkim mudrim i duhovitim
mislima višestruko većeg broja pisaca, čije sam dubokoumne zapise i
promišljanja pročitao u brojnim zajedničkim knjigama, almanasima, zbornicima,
antologijama i drugim skupnim literarnim djelima. Tu sam upoznao i zapamtio
mnoga velika imena i djela svjetskih mislilaca i mudraca, počev od grčkih,
rimskih, istočnih i zapadnih mislilaca, pa do onih iz brojnih drugih zemalja
svijeta koji su stvarali u prošlom i ovom stoljeću.
Jedan
od tih aforističkih velikana s kojim započinjem ovu uvodnu besjedu je vrhunski
poljski umjetnik kratke misli i riječi Stanislav Ježi Lec (Stanislaw Jerzy
Lec). Sada već dalekih šezdesetih godina, dvadesetog vijeka dok je Lec još bio
živ, kao tuzlanski srednjoškolac, čitajući beogradski humoristički list „Jež“ i
neke druge novine iz toga vremena, prvi put sam se susreo s njegovim
'nepočešljanim mislima'. Već tada se između nas razvila, u literaturi poznata
'ljubav na prvo čitanje', koja traje do danas i trajat će do moga odlaska sa
ovoga svijeta.
Aforizam
se tako uselio u moju stvaralačku maštu i u radnu sobu i nije ih napuštao ni u
vrijeme rata i varljivog mira, kad me inspiracija odvodila na neka druga polja
književnog stvaralaštva. Kratka vedra i mudra misao uvijek mi je bila iskra
koja je palila spisateljski plamen i grijala mi tijelo i dušu, budeći u njima
nova lirska i prozna nadahnuća.
Prisjetio
sam se ovog važnog detalja iz mladosti kad sam započinjao pripreme zbornika
hrvatskih i poljskih aforista. Lec mi je u tom zahtjevnom i odgovornom poslu
bio bistri izvor misli i svijetlo odredište koje me usmjeravalo prema
zajedničkom cilju prezentacije misaonih sazviježđa poljske i hrvatske
aforistike. On je, zapravo, bio hidrocentrala koja je proizvodila izmjeničnu
električnu energiju i napajala stranice ove knjige svjetlošću kakvu su prije
njega mogli isijavati samo veleumni poljski i hrvatski znanstvenici, kakvi su
bili: dvostruka poljsko-francuska nobelovka za fiziku i kemiju Maria Kiri
Sklodovska (Maria Sklodowska-Curie), i hrvatsko-američki slavni pronalazač
Nikola Tesla. Znanstvenici epohe svjetskoga glasa, koji su najvidljiviji
smjerokazi za ljepšu budućnost ljudi ovoga planeta.
U
sferi aforistike i humorističko-satirične misli i riječi blizak njima bio je i
ostao poljski satiričar, pjesnik, filozof i pisac Stanislav Ježi Lec. U
hrvatskoj aforistici nema takvih svemoćnih imena, ali ima nekoliko stvaralaca
koji su napisali vrijedna djela sastavljena od kratkih misaonih uradaka koje će
nadživjeti ovo, kao i mnoga vremena bliske i dalje budućnosti. Vjerujem da ćete
njih, kao i druge, svake pažnje vrijedne poljske autore, prepoznati kad budete
čitali ovaj zbornik.
Poljska
je zemlja u kojoj je rođeno, ili je u njoj živjelo 17 dobitnika Nobelove
nagrade. Petoro njih su pisci, a ostali su znanstvenici iz drugih područja
stvaralaštva i pronalazaštva. Hrvatska, koja je 7-8 puta manja po broju
stanovnika i teritoriju, ima dvojicu znanstvenika i jednog pisca, kojima je
dodijeljena Nobelova nagrada za vrhunska stvaralačka postignuća. Po ocjeni
poznavalaca aforizma i kratke misli tu čast je u svoje vrijeme zaslužio i
Stanislav Ježi Lec, ali ga je ona neopravdano zaobišla. Da nije, danas bi
aforizam bio jedna od najpriznatijih književnih vrsta, a aforisti i njihova
djela znatno bi se više cijenili i poštovali. To, nažalost, nije tako i
aforistika je, unatoč evidentnom napretku u kvantitativnom i kvalitativnom smislu,
nakon Lecovog odlaska u vječnost, i nakon urušavanja socijalizma, potisnuta sa
javne društveno-političke i kulturne scene. Demokratizacija društvenih odnosa
proširila je slobodu stvaralaštva, ali je suzila medijske prostore za javno
publiciranje aforističkih i humorističko-satiričnih sadržaja. Njima je uglavnom
preostao samo internet, koji se još uvijek u većini zemalja nalazi izvan
kontrole državnih vlasti i moćnih političara.
Tako
je i Poljska, kao zemlja najpoznatijeg svjetskog aforističara, od devedesetih
godina prošlog stoljeća doživjela gašenje dotad postojećih humorističkih
listova, kao i rubrika humora i satire u dnevnim listovima. O tome piše i
svjedoči poznati srpski i svjetski
satiričar i antologičar Aleksandar Čotrić, kome sam kao i cijenjenim
kolegama Andrzeju Majewskom i Mladenu Vukoviću neizmjerno zahvalan za vrijedan
pogovorni doprinos u stručno-teorijskoj eksplikaciji aforističkog stvaralaštva
i prezentaciji njegovog povijesnog razvitka na našim i širim prostorima. Slična
situacija zadesila je i Hrvatsku, ali i neke druge balkanske i evropske zemlje.
Umjesto procvata duha i duhovitosti, pod raznim političkim pritiscima dogodio se pad na javnoj i društvenoj sceni i
humor je potisnut u sferu individualnog stvaralaštva sa suženim mogućnostima
javnog publiciranja. Postali smo preozbiljni i zatvoreni u vremenu kad su
mogućnosti društvenog razvedravanja i relaksacije političkih odnosa bile bolje
nego ikada ranije. Hoće li se to stanje promijeniti i kada, teško je reći i
napisati sa optimističkom pouzdanošću.
U
socijalizmu, koga mnogi nazivaju komunizmom, postojala je državna cenzura, ali
humorističko satirični listovi i časopisi nisu gašeni, niti su ugrožavani
njihovi vedri sadržaji. Demokratski kapitalizam u bivšim socijalističkim
zemljama uveo je nova pravila koja dozvoljavaju slobodu humorističko-satiričnog
i aforističkog mišljenja, ali samo u
svojoj kući i u slijepim ulicama. Dakako, dozvoljavaju i javne prezentacije o
trošku autora koji takve duhovne tvorbe stvaraju i objavljuju. Rijetke su
države čija ministarstva kulture daju potpore za objavljivanje, ili za otkup
objavljenih knjiga aforizama i humorističko-satiričnih sadržaja.
U
prilog ovoj sumornoj konstataciji navodim izjave dvojice poznatih poljskih
aforista, koji ističu: „U Poljskoj se takozvani službeni faktori i književni
saloni plaše aforizma i bježe od njega kao đavo od krsta“ – (Andžej Majevski).
„Lec je uzdigao aforistički žanr do savršenstva i prenio ga na druge
kontinente. Stvorio je intelektualni kvasac; posijao je ljubav prema
paradoksima u umovima mnogih mladih pisaca; stvorio je svoje nasljednike koji
mogu učiniti aforizam jednim od najvažnijih književnih žanrova u 21. stoljeću;
takav majstor mora imati dubok utjecaj na suvremenu poljsku književnost. Ovaj
utjecaj je već vidljiv, i nastavlja se.“ – (Vojćeh Vjerćoh).
Slična
ocjena može se dati i za hrvatsku aforistiku koja je, od osnivanja Udruge
hrvatskih aforista i humorista (2017. godine), doživjela stvaralački i
publicistički uspon i procvat kakav nije zabilježen u prethodnim periodima kada
nije postojala politička i medijska blokada i prešućivanje kakvo danas postoji.
Naravno, s tim se političari i neki vlasnici listova i časopisa ne bi složili,
ali to je njihov problem koji je nesagledivo štetan za ovu vrstu književnog
stvaralaštva. Jer, potiskivanje humora i satire sa javne, kulturne i
društveno-političke scene, slabi duh naroda i odvraća književne teoretičare od
toga da se bave ovom, u današnje vrijeme podcijenjenom, i gotovo pa nepoželjnom
vrstom književnog stvaralaštva.
Unatoč
nepovoljnoj, i krajnje lošoj društvenoj klimi, pisci neće izgubiti volju i
potrebu da i na ovaj način, kratkom, satiričnom i dubokoumnom vrstom
stvaralaštva iskazuju svoj odnos prema politici, ekonomiji, kulturi i drugim
područjima društvenog života. Naprotiv, loš društveni status potjecat će ih da
još više pišu i objavljuju, makar to bilo na svoj račun i na vlastitu štetu. I
makar znali da nositeljima vlasti u današnje vrijeme, nisu dobrodošli partneri
za otvoreni društveni dijalog .
Zbornik
hrvatskih i poljskih aforista u takvom ozračju nije samo zrno nade, već je klip
zrelog kukuruza koji donosi sjeme za neka nova polja i neke nove rodnije godine
od ovih današnjih ispunjenih ratovima i prijeporima kakve zdrava pamet i
duhovit um ne bi mogli, znali, niti bi htjeli priuštiti sebi ni drugima. Danas
nam se događa ono što plitki umovi mogu sebi dozvoliti, a drugima servirati kao
gotovu stvar skuhanu u šupljim političkim loncima koje će kad-tad trebati
popraviti ili zamijeniti novim, boljim i dugotrajnijim. Narod nije zaslužio da
mu se kuhaju životne sudbine u takvim loncima i bakračima, premda je i sam, na
demokratskim višestranačkim izborima tome doprinio.
Ali,
sve se mijenja u ljudskom životu pa će se i to, nadajmo se, promijeniti jednog
lijepog dana. A možda i prije, po scenariju neke čovječnije i vedrije
božanstvene komedije. U svakom slučaju, ne dao nam Bog, gore drame i tragedije
od ove koju danas gledamo i koju smo do jučer gledali i proživljavali..
Ne
razmišljajte o tome dok čitate aforizme i vedre misli poljskih i hrvatskih
satiričara i aforist majstora. Među njima, ponajprije, Stanislava Ježi Leca,
Gabriela Lauba, Jandra Drmića, Tomislava Supeka te brojnih drugih osvjedočenih velemajstora kratkih, mudrih i
produhovljenih misli i riječi, koje se i danas rado slušaju i citiraju na
javnoj sceni kao i u vedrim ljudskim govorima i razgovorima.
Mudre
misli i lijepe riječi oduvijek su bile i uvijek će biti pokretači zdrave
ljudske aktivnosti i opće-društvenog napretka.
Ivo
Mijo Andrić
BISERNE MISLI IZ MORA MUDROSTI
Težak je put vrline, ali je ugodan plod.
(Željko Bajza)
Izabrali smo ih svojom voljom da bismo se vladali po
njihovoj. (Josip Balaško)
Kad je Bog stvarao čovjeka – vrag mu je pozirao.
(Zvonimir Balog)
Nikad ne idite na put bez povratka. (Severin
Eugenijuš Barbag)
Kad se javlja
nada, slabi vjera. (Feliks Barušić)
Tko trči za razonodom, zaostaje
za napretkom. (Duje Bašić)
Obavezujuće naredbe olakšavaju život - onima
koji ih izdaju. (Jozef Bester)
Žene naših snova ne daju nam da spavamo.
(Kšištof Bilica)
Iskrenost je neprijatelj prijateljstva. (Vanda
Blonjska Volfart)
Oni
koji vuku kao konji, često ispadnu magarci. (Drago Bosnić)
Pegaz mora imati konjske živce. (Vjeslav
Bruđinski)
Češće nosimo domovinu u džepu, nego u srcu. (Jozef
Bulatovič)
Lakše je
prevariti masu nego jednog čovjeka. (Karolj Bunš)
Granica između ljubavi i mržnje je mala. Zove se brak. (Jozo Čizmić)
Ako nemate ono što želite,
želite ono što nemate. (Andžej Nievini Dobrovolski)
Izgubiti
sebe zbog drugih način je da pronađete sebe. (Marija Dombrovka)
Da
smo lutke, shvatimo na koncu. (Jandre Drmić)
On
je oličenje političara, oličen je svim bojama. (Nađan Dumanić)
Što
manji čovjek, to veći kompleksi. (Marian Ejle Kvasnjevski)
Djelo je obično bolje od njegovog tvorca.
(Henrik Elzenberg)
Medicinsko pravilo: novac ili život. (Tadeuš
Fangrat)
Budi štedljiv da bi mogao biti darežljiv.
(Aleksandar Fredro)
Razlike u mišljenju uvijek potiču razmišljanje.
(Stefan Garčinjski)
Ljubav
je slijepa! Zato voli mrak! (Tadeuš Gicgjer)
Prazno
je biti pun sebe. (Roman Goželski)
Nisam od onih koji misli kako drugi misle.
(Vitold Gombrovič)
Ne pružaj ruke, pomislit će da nešto nudiš.
(Elžebjeta Graboš)
Nemamo
državu kakvu smo htjeli - 200 obitelji ima. (Ivan Grahovec)
Kako voljeti one koji vole samo sebe? (Josip
Grgić)
Vlast daje moć, ali oduzima um. (Jan Gross)
Veće zlo uvijek se krije iza manjeg. (Vladislav
Gžegorčik)
Ma kakvi evropski lopovi. Naši su
svjetski. (Abdurahman Halilović Ahil)
Dno okrenuto nagore blista kao vrh. Kazimjež
Hila)
Govoriti i misliti, dvije su strane iste
medalje. (Feliks Hvalibog)
U našoj državi
sve se radi po zakonu… jačeg. (Savo Ilić)
Bog je stvorio svijet i od njega pobjegao.
(Karol Idžikovski)
Sretni brojevi imaju mnogo nula. (Janina
Ipohorska)
Ratna strategija je kula od vojnih karata.
(Jakov Ivandić)
Nema više
prijatelja, dragi moj prijatelju! (Danko Ivšinović)
Bogati
se skuplje dosađuju. (Henrik Jagođinski)
Građani imaju pravo šutjeti po svojoj
savjesti. (Martin Jakšić)
Lako
je klimati glavom s malo pameti. (Lidija Jasinjska)
Aforizmom protiv taštine! (Dražen Jergović)
Neradnik
je. To mu najbolje leži. (Filip Karačić)
Što je više nepismenih na vlasti, više važe
nepisana pravila. (Vlado Karakaš)
Jezik
je glasnogovornik mozga. (Robert Karpač)
Gdje
ruka ruku mije, ne podmeći nogu. (Vladislav Katažinjski)
Što je bilo – bilo je, a bit će toga još. (Ivan
Katić)
Prst
sudbine je uvijek na tuđoj ruci. (Slavko Kenđelić)
Zapela mu je za oko pa je pao na koljena.
(Ivica Kesić)
Tko govori istinu izlaže se lažima i klevetama.
(Leh Konopinjski)
I pad je uspjeh, ako znaš pred kim treba pasti.
(Karol Kord)
Ako si dao prst, ne daj ruku! (Miljenka Koštro)
Gdje cvjeta cenzura, vene literatura. (Tadeuš Kotarbinjski)
Ni u raju nema više mjesta
za – raju. (Gustav Krklec)
Čovjek pun sebe postaje sve
teži i teži. (Zorica Krznar Blagec)
Prijatelje i savjest
čovjek ima sve dok mu ne zatrebaju. (Gabriel Laub)
Da si slušao ne bi te saslušavali. (Srećko
Lazzari)
Nepismeni su prinuđeni da diktiraju. (Stanislav Ježi Lec)
Da nije izuzetaka, pravila bi bila
nepodnošljiva. (Ježi Leščinjski)
Svaki nedostatak ima svoje
prednosti. (Agnješka Lisjak)
Praznoj glavi
ruke su oslonac. (Tonka Lovrić)
Čovjek koji uvijek
želi biti duhovit, najčešće je smiješan. (Andrzej Majewski)
Rijetkima
je uvijek gusto. (Aldo Matelić)
Obećali su nam
procvat, ali nisu znali oprašit. (Tomislav Mihanović)
Može se blejati
i pisanim putem. (Marinko Mijović)
Dobro je biti hrabar, ali ne pod cijenu života.
(Česlav Miloš)
Samo sitnim ljudima mogu smetati
sitnice. (Darko Mrkonjić)
Kakve smo sreće, pala nam sjekira u – led!
(Boris Nazansky)
Čovjek je
savršenstvo s tisuću i jednom manom! (Nedjeljko Nedić)
Bog je dao čovjeku razum, a đavo – misli!
(Leslav Novara)
Bude li sve išlo
po planu, eto nam kaosa. (Živko Prodanović)
Idioti svih zemalja. Razjedinite se! (Ladislav
Radek)
Adam i Eva: nesreća nikad ne dolazi sama. (Antoni
Regulski)
Loše je kad vatrogasac izgara na poslu. (Tomaš
Ribak)
Ljubav povezuje srca, a prijateljstvo misli.
(Aldona Rožanek)
Država ima
monopol i na gluposti. (Milan Rupčić)
Kad bi život bio sladak, svi bi imali
šećernu bolest. (Jagoda Sablić)
Lijepa žena nije za kućnu upotrebu. (Magdalena
Samozvanjec)
Ne može postojati pravilo bez izuzetka.
(Andžej Sapkovski)
Zvijezda nade gasi se
posljednja. (Henrik Sjenkijevič)
Prešli su nas da bismo ih lakše
slijedili. (Josip Sirovec)
Evolucija nije lišila ljude majmunskog uma.
(Kazimjež Slominski)
U krivini je
bolje biti u krivu nego u pravu. (Emil Strniša)
Vaše zanimanje, gospodine? - Hrvat!
(Tomislav Supek)
Čovjek više uzima k srcu, nego u pamet. (Mječislav
Mihal Šargan)
U kojem pravcu ide vjetar tamo ide i smrad. (Nikola Šimić Tonin)
U slijepoj ulici nema barikada. (Januš Jan
Šipkovski)
Mnogo toga zavisi od nezavisnosti. (Peter
Šrenjevski)
Kozmetika je filozofija žena. (Renata Šuman
Fikus)
Mi ne živimo bolje, samo smo se navikli
na manje. (Gorkić Tradi)
Otkad je sišao s uma, pametnije se
penje. (Zlatko Tomić)
Jalove misli rađaju mnoštvo
riječi. (Vojćeh Vjerćoh)
Često nam nečije sljepilo otvara oči. (Slavomir
Vreblovski)
U
čovječanstvu jedva da ima čovječnosti. (Miroslav Vukmanić)
Čitav svijet je u opasnosti od –
polusvijeta. (Frano Vukoja)
Kad god sam iskren prema ženi,
zaiskri! (Aljoša Vuković)
Državni poticaji najlakše oteku u privatne kanale. (Mladen
Vuković)
Bolje i najcrnje misli,
nego zadnje. (Ursula Zibura)
Život je drama koja nas
priprema za božansku komediju. (Gžegož Zjentecki)
Bosonoge
je lako politički potkovati. (Nedo Zuban)
Mi bismo i na
granicu ludila poslali vojsku. (Darko Žigrović)
Pogovor
LECOVO I NAŠE AFORISTIČKO VREME I
NEVREME
Poljska satira ima dugu tradiciju i
razvija se intenzivno u vremenskom rasponu od 16 stoljeća do danas. Situacija s
aforizmom nešto je drugačija. Ovaj žanr nije u poljskoj dobio ni svoje
istoričare ni tumače, iako je čvrsto utemeljen u tamošnjoj književnosti. U
poljskoj, kao ni u svetskoj literaturi, ne postoji razvijena ni validna
teorija, a ni istorija aforistike. Ta okolnost uzrokuje mnogo dvosmislenosti i
kontradikcija u modernim idejama o aforizmu. Poljski aforizam posebno je bujao
između dva svetska rata, od 1918. do 1938. godine, kada su se pojavili i književno
oblikovali izvanredni pojedinci: Aleksandar Švjetohovski, Feliks Hvalibog,
Karol Ižikovski, Henrik Elzenberg i Stefan Napjerski. Oni su stvorili tlo iz
kojeg je iznikao velikan aforističke misli Stanislav Ježi Lec.
Posle Drugog svetskog rata i
proglašenja Narodne Republike Poljske, aforizam, uprkos činjenici što se stalno
razvijao, nije bio voljeni žanr, jer je unosio nepoverenje u zadate obrasce
razmišljanja i postupanja, neprikosnovene ideološke dogme i ograničenja, i
pokušavao je da razbije barijere koje su delile ljude i potiskivale njihove
ličnosti. To mu je diktirala potreba da brani i spase opstanak čoveka, njegovog
dostojanstva, ličnosti i kulture.
U komunizmu su apologeti tog poretka
smatrali da je zadatak i uloga satire da žigoše ono što je loše i nazadno, kako
bi pospešila dalji napredak i razvoj socijalističke izgradnje. Prema njihovom
mišljenu „satira je imala zadatak da kritikuje neodgovoran odnos prema radu,
prema društvenim obavezama, neljubaznost trgovaca, alkoholizam i druge
društvene i individualne mane“. Čak su i Leca tumačili na svoj način, tvrdeći
da je njegov pesimizam samo prividan, te da je taj pesimizam uticao na život i
borbu za istinu.
Godine 1936. grupa intelektualaca
levičarskog i antifašističkog opredelenja, predvođeni Zbignjevom Micnerom i
Erikom Lipinjskim, pokrenula je ilustrovani nedeljnik pod naslovom „Špilki“ (
„Igle“), koji je između dva svetska rata bio jedini satirični opozicioni
časopis. „Špilki“ su nastavile da izlaze i posle 1945. i zauzimaju posebno
mesto kao klasik poljske satirične štampe. Iako uredništvo nije skrivalo levu
orijentaciju, taj časopis predstavlja možda i najzrelije domete satire, jer se
rugao i na humorističan način ukazivao na ljudske mane i sivu realnost, naravno
pod budnim okom cenzora. Za časopis su pisale i takve literarne zvezde kao što
su Stanislav Ježi Lec, koji je u njemu objavljivao svoje „Nepočešljane misli“,
Leon Pasternak, Januš Minkjevič i Svjatopelk Karpinski. Kasnije im se
priključio i Julijan Tuvim. Godine 1985. pojavilo se „podzemno“ izdanje
„Špilkija“, koje je po formatu, dizajnu, prelomu i tehnici štampanja ličilo na
original, ali je satira u njemu bila neuporedivo oštrija, antikomunistički
intonirana i bez ikakvih skrupula prema poljskom režimu. “Špilki“ su, kao i
većina satiričnih listova u Istočnoj Evropi, prestali da izlaze s padom
komunizma. Pokušaj reanimiranja časopisa 1992. godine završio je neuspešno
posle samo 13 objavljenih brojeva.
U Poljskoj
je 1945. godine pokrenut popularni društvenopolitički nedeljnik „Pšekruj“ („Rez“).
Tiraž tog časopisa u nekim periodima dostizao je 700.000 primeraka i daleko je
prevazilazio popularnost ostalih štampanih medija u zemlji. “Pšekruj“ je bio
poznat zahvaljujući stalnoj rubrici „ Misli velikih, srednjih i psića Fafika –
izbor ironičnih aforizama“. Najčešće su štampane misli pod pseudonimima:
Magistar Kavus, Braća Roek, Lord Galjuks, Makarin i Cedeta, i Krecija
Patakovna. Iza tih zagonetnih pseudonima skrivali su se saradnici i urednici
lista, pre svih, Marjan Ejle Kvasnjevski i zamenica glavnog urednika Janjina
Ipohorska. Fafik je bilo ime psa Marjana Ejla, osnivača i urednika koji je
rukovodio listom 23 godine i za to vreme časopis je postao etalon humora na
širim prostorima.
Iz vremena poljskog socijalizma
značajni su i aforizmi Vjećislava Bruđinskog sabrani u knjizi pod nazivom „Nove
izmišljotine“ (1967.). Ti aforizmi, kao i kod Leca, mahom se odnose na
društveno političke teme.
Uprkos prilikama teškim za
stvaraoce, politički poljski aforizam stekao je svjetsku slavu. U to doba
pojavljuju se u poljskoj književnosti naučni radovi o aforizmu. Kazimjež
Oržehovski pisao je članke o problemima najkraćeg književnog žanra i uradio
disertaciju o poljskom aforizmu, a priredio je i Antologiju poljskog aforizma
„Žalac i med mudrosti“ (1977), sa studioznim i detaljnim pogovorom. Antologija
sadrži misli mnogih poljskih pisaca, uključujući i autorove savremenike:
Julijana Tuvima, Stefana Napjerskog, Magdalenu Samozvanjec, Stanislava Ježi
Leca…
Lec je bio tolika gromada da se neki pitaju:
ima li posle njega vredne aforistike u Poljskoj? Ima! Poljski aforizam rođen je
dva veka pre Leca, a vitalan je i danas. Lecovi nastavljači slede duh svoga
učitelja, ali aforizam koji, kako zapaža Krištof Bilica, „sadrži mnogo knjiga“,
tretiraju na drugačiji način, otkrivajući savremene teme i koristeći nova
stilska sredstva i postupke.
Brojnim Poljacima poslednjih godina,
međutim, nije do smeha, pogotovo onima koji od njega žive. Poljska vlada,
naime, nije nimalo oduševljena satirom,
pa ju je praktično prognala iz medija. Poljski satiričari, koji često pronalaze
inspiraciju u političkom životu svoje zemlje, i danas teško nalaze puteve do
svoje publike, mahom preko interneta i privatnih kanala. Smeh je u naše vreme
opasan – državni funkcioneri koriste svaku priliku da se sudski obračunaju sa
satiričarima i ućutkaju ih ogromnim novčanim kaznama.
Ignorantski odnos prema aforizmima
najbolje ilustruje anegdota, koju je ispričao aforist Vojćeh Vjerćoh: „Otišao
sam kod urednika jednog književnog časopisa u Krakovu. Urednik je nerado
podigao moj rukopis i rekao: 'Ne štampamo aforizme'. Bio sam iznenađen i
postavio sam pitanje da li postoji savremeni aforističar čiji radovi mogu biti
objavljeni. Odgovorio je da u obzir dolazi Lec. Ja sam ga obavestio da je Lec
već nekoliko decenija mrtav i zamolio sam ga da navede neko drugo prezime.
Ispostavilo se da mu niko ne pada na pamet. Kasnije sam to pitanje postavio
izdavačkim kućama i drugim književnim časopisima. Odgovor je bio sličan.“
Ponadajmo se da takvo stanje neće
trajati dugo i da će aforizam u vremenu koje je pred nama doživjeti sretnije i
svetlije trenutke kakve mu je darovao Stanislav Ježi Lec.
Aleksandar
Čotrić
ZASTUPLJENI AUTORI I AUTORICE
Ivo Mijo Andrić
Željko Bajza
Josip Balaško
Zvonimir Balog
Severin Eugenijuš Barbag - Seweryn Eugeniusz Barbag
Vojcek Bartoševski -Wojciech Bartoszewski
Feliks Barušić
Duje Bašić
Ivan Bašić
Zoran Bašić
Đuro Bel
Jozef Bester - Józef Bester
Kšištof
Bilica - Krzysztof Bilica
Marko
Ivica Blažević
Vanda
Blonjska Volfart - Wanda Błońska-Wolfarth
Drago
Bosnić
Ivan
Boždar
Ivan
Bradvica
Vjaslav
Bruđinski - Wiesław Brudzyński
Janko
Bučar
Jozef
Bulatovič - Józef Bułatowicz
Karol
Buns - Karol Bunsch
Jozo
Čizmić
Arsen
Dedić
Andžej
Nievini Dobrovolski
Maria
Dombrovska - Maria Dąbrowska
Jandre
Drmić
Zvonimir
Drvar
Dragutin
Dubravčić
Ante
Dukić
Nađan
Dumanić
Marjan
Ejle - Marian Eile
Henrik
Elzenberg - Henryk Elzenberg
Tadeuš
Fangrat – Tadeusz Fangrat
Aleksandar
Fredro - Aleksander Fredro
Stefan
Garčinjski - Stefan Garczyński
Tadeuš
Gicgjer - Tadeusz Gicgier
Roman
Goželski - Roman Gorzelski
Vitold
Dombrovič - Witold Gombrowicz
Elžebeta
Graboš - Elżbieta Grabosz
Ivan
Grahovec
Josip
Grgić
Jan Gros
– Jan Gross
Vladislav
Gžegorčik - Władysław Grzegorczyk
Vladislav
Gžešik - Władysław Grzesiuk
Abdurahman
Halilović Ahil
Zdenka
Heršak
Kazimjež
Hila - Kazimierz Chyła
Feliks
Hvalibog - Feliks Chwalibóg
Savo
Ilić
Karol
Idžikovski - Karol Idzikowski
Janina
Ipohorska
Jakov
Ivandić
Mate
Ivandić
Danko
Ivšinović
Henrik
Jagođinski - Henryk Jagodziński
Martin
Jakšić
Lidija
Jasinjska - Lidia Jasińska
Dražen
Jergović
Ivan
Jurić
Pavle
Pajo Kanižaj
Filip
Karačić
Vlado
Karakaš
Robert
Karpač – Robert Karpacz
Vladislav
Katažinjski - Władysław Katarzyński
Ivan
Katić
Antoni
Kepinjski - Antoni Kępiński
Slavko
Kenđelić
Ante
Kesić
Ivica
Kesić
Stefan
Kisjalevski - Stefan Kisielewski
Daniel
Kokić
Alfred
Aleksander Konar
Leh
Konopinjski - Lech Konopiński
Karol
Kord
Eugenijuš
Korokoš – Eugeniusz Korkosz
Miljenka
Koštro
Tadeuš
Kotorbinjski - Tadeusz Kotarbiński
Gustav
Krklec
Zorica
Krznar Blagec
Zdravko
Kurnik
Gabriel
Laub
Srećko
Lazzari
Stanislav
Jerži Lec - Stanisław Jerzy Lec
Ježi
Leščinjski - Jerzy Leszczyński
Aleksandar
Lešek Kumor - Aleksander Leszek Kumor
Agnješka
Lisjak - Agnieszka Lisiak
Tonka
Lovrić
Andžej
Majevski - Andrzej Majewski
Danica
Majnarić
Vjeslav
Malicki - Wiesław Malicki
Tadeuš
Jozef Marinjak - Tadeusz Józef Maryniak
Aldo
Matelić
Tomislav
Mihanović
Marinko
Mijović
Česlav
Miloš - Czesław Miłosz
Darko
Mrkonjić
Boris
Nazanski
Nedjeljko
Nedić
Jozo
Nikolić
Leslav
Novara – Leslaw Nowara
Dominik
Boleslav Opolski
Stefan
Pacek
Živko
Prodanović
Ladislav
Radek
Daniel
Radočaj
Feliks
Rajčak – Feliks Rajczak
Antoni
Regulski
Vladimir
Rešković Panonski
Tomaš
Ribak - Tomasz Rybak
Aldina
Rožanek - Aldona Różanek
Januš
Ros - Janusz Roś
Milan
Rupčić
Jagoda
Sablić
Zoran
Salamunović
Magdalena
Samozvanjec - Magdalena Samozwaniec
Andžej
Sapkovski - Andrzej Sapkowski
Horaci
Safrin - Horacy Safrin
Henrik
Sjenkjevič - Henryk Sienkiewicz
Josip
Sirovec
Kazimjež
Slominjski - Kazimierz Słonimski
Tomislav
Supek
Mječislav Mihal Šargan - Mieczysław Michał Szargan
Vlođimjež
Šćilovski - Włodzimierz Scisłowski
Nikola
Šimić Tonin
Jan Šipkovski - Janusz
Sipkowski
Petar
Šrenjavski - Piotr Szreniawski
Jan Štajdinger
- Jan Sztaudynger
Hugo
Štajnhaus - Hugo Steinhaus
Renata
Šuman Fikus - Renata Szuman-Fikus
Aleksandar
Švjetohovski - Aleksander Świętochowski
Gorkić
Taradi
Ante
Tičić
Luka
Tomić
Zlatko
Tomić
Nikola
Trgovčić
Slavjan
Trocki – Slawjan Trocki
Julijan
Tuvim - Julian Tuwim
Rišard
Vasilevski - Ryszard Wasilewski
Jasnuš
Vasilkovski - Janusz Wasiłkowski
Jacek
Vejroh - Jacek Wejroch
Vojćeh
Vjerćoh - Wojciech Wiercioch
Boguslav
Vojnar - Boguslaw Wojnar
Ivica
Vrkić
Slavomir
Vroblevski - Sławomir Wróblewski
Đurđa
Vukelić Rožić
Miroslav
Vukmanić
Frano
Vukoja
Aljoša
Vuković
Mladen
Vuković
Ursula
Zibura - Urszula Zybura
Gžegož
Zjentecki – Grzegorz Zientecki
Nedo
Zuban
Darko
Žigrović
0 коментара:
Постави коментар