Ivo Mijo Andrić
BAŠTINIK MUDRIH MISLI I RIJEČI
Stanislav Tomić „UMNJACI IZRASTAJU KASNIJE“, Narodna biblioteka Zvornik. 2021. godine
Osvrti i književni prikazi pišu se uglavnom o knjigama i njihovom sadržaju, a manje se bave autorom i njegovom biobibliografijom. Ovaj će osvrt i prikaz biti nešto drugačiji od uobičajenih i neće zapostaviti ni stvaraoca, a ni njegova djela. Podjednako će govoriti o piscu i knjizi, jer su oni organski i stvaralački povezani jedno s drugim da ih se ne može, niti treba ni s čim razdvajati.
Književnik Stanislav Tomić (1986) u literarnom je svijetu poznat kao izvanredan pisac aforizama i kratkih mudroslovnih misli. Do sada je objavio četiri knjige: „Zlo, naopako i obrnuto“ (2011); „Hvatanje misli“ (2014); „Visina dubine“ (2017) i „Umnjaci izrastaju kasnije“ (2021), o kojoj je riječ u ovom osvrtu. Iako o toj knjizi pišem sa određenim vremenskim odmakom, o dobrim djelima nije nikad kasno zapisati još poneku lijepu riječ. Čak štoviše, njima se treba vraćati i podsjećati čitaoce da su još uvijek tu; živa, aktualna i dostupna, te da se mogu pronaći u bibliotekama, knjižarama, na otvorenim štandovima gdje se prodaju knjige, ili kod autora.
Književna javnost u Podrinju dobro poznaje aforistu i profesora filozofije i sociologije u Srednjoškolskom centru u Zvorniku, magistra Stanislava Tomića. Poznaju ga i ljubitelji aforizma na prostorima bivše Jugoslavije, kao i pisci te vrste književnosti diljem Balkana, Evrope i svijeta, jer objavljuje radove u mnogim listovima i časopisima i zastupljen je u brojnim zbornicima i antologijama u drugim zemljama. Za napisane radove i doprinos na području aforističkog stvaralaštva do sada mu je dodijeljeno nekoliko prestižnih međunarodnih nagrada i priznanja. Vrijedno je istaknuti i da je on osnivač Festivala humora i satire „Kriva Drina“, koji se svake godine održava u Zvorniku, i na kome se dodjeljuje nagrada „Zlatna vijuga“.
Za Stanislava Tomića kao književnog stvaraoca može se reći ima urođeni talent za dubokoumno promišljanje i aforističko izražavanje. To se vidi i iščitava i s njegovog lica i iz njegovog pogleda. Dok s njim razgovarate, pažljivim promatranjem uočit će te da prije nego što kaže ono što želi reći, pročisti misao u glavi i oslobodi je viška nepotrebnog sadržaja i suvišnog emotivnog naboja. U tom međuprostoru, u kratkom vremenskom razdoblju koje traje trenutak ili dva, iskristališe se jedna ili više rečenica kojima prezentira svoje mišljenje, ocjenu, stav, ili nešto drugo što namjerava kazati i poručiti pojedincu ili grupi s kojom komunicira.
Sjećam se da sam u djetinjstvu vrlo malo pričao, ali sam zato pažljivo slušao sugovornike, ili druge ljude dok međusobno razgovaraju. Pratio sam izraze njihovog lica, dinamiku govora, pokrete ruku, boju i visinu glasa, kao i druge elemente dijaloga iz kojih se može dosta toga saznati i naučiti. Tako sam stekao sposobnost čitanja ljudskih emotivnih stanja i upoznavanja načina izražavanja, kako riječju, tako i pokretima tijela. Vjerujem da je i Stanislav na sličan način u mladosti proučavao ljude, njihov govor i postupke i izgrađivao svoj odnos prema njima i svijetu koji ga okružuje. To ga je formiralo kao misaonu osobu koja cijeni riječ i poštuje sve one koji je izgovaraju, na individualno osmišljen i društveno prihvatljiv način.
Tu važnu školu promišljenog komunicira s drugima i stečenog temeljnog znanja on je produbio i proširio na studiju filozofije i sociologije kao naučnih disciplina koje imaju veliku važnost u individualnom osposobljavanju i ukupnom društvenom razvitku. Filozofija kao nauka kod nas se izučavala na mudroslovnim odnosno filozofskim fakultetima kroz više predmeta koji zahvataju razna područja društvenog života. U zajedništvu sa sociologijom pružala je mogućnost studentima kakav je bio Stanislav Tomić da razviju svoj talent do granica koje će ih učiniti stvarnim mudroslovcima, što se vidi i iz njegovog ranog opredjeljivanja za aforističko stvaralaštvo u kojem se dokazao kao vrstan mislilac i priznati pisac.
Želio sam ovo istaknuti s namjerom da ukažem na to kako se dobrim aforistom ne postaje slučajno i preko noći, već urođenim talentom, stručnim osposobljavanjem i rudarskim radom na književnom polju. Tomić je sva ta tri kriterija ispunio u stopostotnom opsegu pošto je rođen u rudarskoj Tuzli, a rastao je i razvijao se u prirodnom ambijentu pokraj bistre, hladne i svima poznate rijeke Drine, koju je zemljopis učinio takvom kakva jeste. Na toj poznatoj rijeci je izgrađena i čuvena Sokolovićeva kamena i Andrićeva književna „Na Drini Ćuprija“. I naš književni nobelovac odrastao je kraj Drine u Višegradu, kao što je i Tomić odrastao u svome Zvorniku. Andrić je nakon završene sarajevske gimnazije upisao Mudroslovni fakultet u Zagrebu, a Tomić je upisao Filozofski fakultet u Istočnom Sarajevu. Sve je to tako blisko i isprepleteno da bi bila šteta ne spomenuti ga povodom prikazivanja ove knjige
Zbirka aforizama „Umnjaci izrastaju kasnije“ sadrži 300 aforizama. Nije to ni malo ni mnogo već, reklo bi se, po mjeri autora i njegovog stručnog konsultanta, aforiste i antologičara Jove Nikolića, koji mu je pomagao u odabiru najboljih aforističkih i satiričnih misli iz višestruko obimnije građe. Vidi se to po prvom uvodnom aforizmu koji je aktuelizirao jedan stih iz stare narodne pjesme sevdalinke pod naslovom „Lijepi li su mostarski dućani“. U Tomićevoj aforističkoj obradi on glasi ovako: „Kad je vidio da Mujo Fati nije izdao fiskalni račun, za njom uđe inspektor i zamandali vrata.“ Na istoj liniji, ali gledano s nešto duže vremenske distance nastao je i aforizam „Srednjovjekovni vladari su ostavljali zadužbine. Ovi naši – zaduženja.“ Kratko jasno - uporedno, ali ni u čemu uporedivo, s obzirom na vremena koja su protekla od srednjega vijeka do danas.
Teme, događaji, likovi, postupci i situacije koje bira Stanislav Tomić za svoje kratke jezgrovite jezične izričaje dolaze iz svakodnevnog života. On se s njima susreće u vlastitom domu, na ulici, u učionici, trgovini, za vrijeme šetnje pokraj Drine, na sastancima, tokom putovanja u druga mjesta i gradove i svuda gdje se čovjek kreće ili privremeno boravi. Nema toga što se ne može zrelom i produbljenom mišlju oblikovati u aforizam, izreku, gnomu, sentencu ili drugu kratku literarnu tvorevinu naglašene umjetničke vrijednosti i neograničenog roka trajanja. Najbolje to potvrđuju ovi aforizmi; „Umjesto ručnog nosim džepni sat. Vrijeme mi ne ide na ruku.“; „Nemam ništa protiv šefa državne lutrije, ali gdje njega izvukoše?!“; „Odlika je inteligentnih ljudi da sve rade u posljednji čas. Zato sam se ja tako kasno oženio.“; „Nije problem što je pao Berlinski zid, već što smo mi bili ispod njega.“; „Neke žene se plaše insekata a imaju usne kao da su se ljubile sa stršljenovima.“; „Dosta mi je svega! Nemoj svega ti!“
Aforistika je savršena igra riječi kod koje svaka riječ ima naglašeni smisao i neizmjernu dubinu. Da bi se do nje došlo treba upotrijebiti gotovo sve moždane vijuge i dostupna misaona i jezična sredstva, slična onima koje ribari koriste kad žele uloviti krupniju ribu. Po mogućnosti kapitalca, ali kad on nije na dohvat misli i ruku, makar i sitnu ribu koja se suncu presijava pa izgleda kao da je zlatna.
Profesorska struka obično je vezana uz katedru i učionicu do umirovljenja pa su mnogi Tomićevi aforizmi nastali u tom ambijentu i okruženju. Prepisujem neke od njih kao svjedočenja o stanju u našem školstvu i obrazovanju koje je odraz društvene krize i državne nebrige za tu važnu djelatnost. „Kad su spazili da u učionici ima miševa, odmah su je preimenovali u informatički kabinet.“; „Djeco, nemojte da psujete na ulici. Nije vam to učionica.“; „Naše osnovno obrazovanje je osrednje, a u našem srednjem obrazovanju važno je samo osnovno.“; „Profesore, ako kod vas nema prepisivanja, kako vam je onda otac prepisao stan.“; „Kad će profesor da pita? Niko ne zna.“; „Kao student išao sam uvijek na desetku. Manja porcija ćevapa nije dolazila u obzir.“ „Svi profesori su izuzetni. Čast izuzecima.“
Politika, vlast i država omiljene su teme aforista i satiričara. Stanislav se njima puno ne bavi, ali kad mu dođu u misli onda obično ovako prođu: „Predsjednik države i predsjednik stranke je isti čovjek jer su država i stranka jedno te isto.“: „Ministarstvo unutrašnjih poslova nije nadležno za fasadu policijske uprave.“; „Ja sam protiv predstavničkog sistema. Niko nema pravo da laže u moje ime.“; „Kad se rodi nova nacija, umjesto majice cijepa se država.“; „Fotelje su odavnina bile simbol vlasti. Otuda ime indijanskog poglavice – Bik koji sjedi.“; „Predsjednik je odlučio da neće da laže narod. Je li to on odlučio da se poviče iz politike.“; „Političari su ljudi od duha. Zato se njihov rad ne vidi.“
Stanislav Tomić piše lagano, i reklo bi se na prvi pogled, bez većeg intelektualnog napora. Njegov aforizam je lepršav, vedar kao nebo bez oblačka, jasan i svima lako razumljiv. Dok ga čitamo čini nam se kao da smo ga ranije čuli, ili da bi ga i sami mogli smisliti i napisati. Međutim, kad pokušamo razmišljati na isti ili sličan način, brzo nam postane jasno da je to nemoguće jer naše misli nemaju tu dubinu i snagu, a do višeznačnih riječi veoma je teško doći. One se izgube u moru običnih izraza i nestanu s našeg mislenog ekrana. Jednostavno, potonu u dubinu mora običnog govora. Pisanje aforizama je filozofska poezija. To je vrhunska umjetnost vizualizacije misli i njihovog pretvaranja u slike kojima je dovoljna riječ različitih boja, a ne kist i vodena ili neka druga boja. Voda svaku boju razvodnjava, a riječ je učvršćuje i čini onakvom kakva odgovara izbrušenoj misli. To se kristalno jasno vidi iz sljedećih misli i aforizama: „Sat je stao. I bilo mu je vrijeme.“; „Listanje bukvara je prvorazredni događaj.“; „Ne podnose poraz. Zato se ne podnose.“; „Moja želja se ostvarila. Još samo da mi se ispuni.“; „Jedni ne znaju kud će prije, drugi kud će kasnije.“; „Cink jača imunitet. Otud cinkarenje.“; „Nije Kosovo Srbiji vanbračno dijete pa da ga prizna.“; „NATO bombe su bile međunarodna donacija.“; „Nacionalna televizija ima stabilan signal. Gledao ne gledao, isto ti se hvata:“
Daleko bi me odvelo navođenje brojnih drugih blistavih misli i aforizama, pa prikaz završavam jednim dijaloškim koji je napisan u formi pitanja: „Koja gora, brate Ivo, razgovora nema? I odgovora kakvog bih i sam dao: „Svaka, ako na njoj nema telefonskog signala.“
Lijepo je biti rasadnik dubokih misli i vrijedni baštinik mudrih riječi. A to Stanislav Tomić zasigurno jeste i takav će, vjerujem, ostati do kraja dugog i uspješnog života.
0 коментара:
Постави коментар