VLADISLAV VLAHOVIĆ O KNJIZI MILENKA MIRA ŠARCA "POPISIVANJE ŽRTAVA"

Ð ÐµÐ·ÑƒÐ»Ñ‚Ð°Ñ‚ ÑÐ»Ð¸ÐºÐ° Ð·Ð° popisivanje Å¾rtava

“Popisivanje žrtava”, Milenko Šarac, Alma, Beograd 2018. godine

Svoju aforističku epopeju, Milenko Šarac je zapaženo počeo knjigom “Rafalna paljba”, pa je u najmanju ruku stvaralaški pošteno što se dosjetio da objavi i zbirku “Popisivanje žrtava”.

Očigledno talentovan za sve čega se lati i kao ekonomista i kao pjesnik i kao aforističar, Šarac je “izbalansirao bilanse” i ne pitajući se ko je čija žrtva, odvažio se da ih sve zajedno popiše.

I kao popisivač i kao žrtva(pisac) on je ravnodušan prema svome vremenu, ali ne i prema njegovim devijacijama i svemu onome što ih uzrokuje, smatrajući tako da je stvaralački najmudrije, ali i umjetnički najzrelije, da spisak ostane otvoren, jer je ovo doba u kome pored pojedinaca, postoji osnovana sumnja da ima i cijelih socijalnih i društvenih grupa, pa možda i naroda koje bismo, makar neko vrijeme, mogli voditi “kao nestale”.

Šarac “gledajući kroz prste” vidi jasnije nego što bi uz pomoć moćnih durbina ili teleskopa, neumorno tragajući za izgubljenim smislom, sudeći a ne donoseći presude, “popisujući žrtve na spisku bez rednog broja, ali uglavnom precizno, po azbučnom redu, kako bi se u što većoj mjeri osjećale ravnopravnim”.

Ne bi to bilo toliko teško, da se Šarac nije odvažio da svoje opservacije ludog doba i ludog vremena aforistički iskazuje. Većina tih aforizama predtsavlja i svojevrsan prikaz društvenih prilika, stanja duha, pa i stanja svijesti u pojedinim periodima u kojima je mjesto i uloga čovjeka u družtvu opterećivana kojekakvim lažima, zabludama i predrasudama, sa čime smo se, u nedostatku izbora, znanja i volje, apatično mirili.

Malo je nazvati umijećem, pa čak i prirodnim darom, stvaranje tako izbrušenih sentenci o žrtvama mržnje, gluposti, neznanja, bahatosti, bezočnosti i bezobzirnosti, koje autor matematički podvodi pod zajednički imenilac “žrtve tranzicije i demokratije”, poentirajući, često i snagom narodnih poslovica, ne mareći na koje sve spiskove, stvaranjem aforizama i satire, i sam sebe dopisuje.

Sudbina nam je dodijelila “život u vidu preživljavanja” i vrlo je vjerovatno da “istinu o istini” nikada nećemo saznati, ali ovom knjigom Šarac je učinio najviše što je mogao, da zavjesu mraka bar odškrine, jer nas je uglavnom nedostojan život pretvorio “u biljke koje suludo hrle prema ikakvom tračku svjetlosti” koja se iotkud pojavi, pa tako izrastu “u nešto, što im ne liči”.

Nema boljeg spiska od spiska na kome bi se našli svi, ali kada bi na njemu svako samo sebe mogao vidjeti i potražiti. Knjigom “Popisivanje žrtava” Šarac je takav spisak izumio!? Vrijeme će pokazati, da su najsrećniji bili oni koji su živjeli naše vrijeme a nije ih bilo na većini spiskova, a posebno na evidencijama onih, koji su prouzrokovali mnoge “spiskove našeg doba”, pa i česte spisakove popisivanih žrtava.

Kroz druge književne forme (poezija, haiku) Šarac objelodanjuje šta osjeća, a kroz aforizam, prikrivajući šta misli, ukazuje na ono o čemu razmišlja.

Ne pretjerujem, ako kažem da zadivljuje način na koji to Šarac radi, tiho, skromno i originalno, upisujući se tako krupnim slovima i na spisak viđenijih i žapaženijih aforističara, ne samo Crne Gore, nego i cijelog Eks Yu prostora, iako je svjesan da time i sebe dopisuje i na “spisak žrtava”, vremena koje su krejirali oni što su se kleli da će nas slijepo voditi, vodeći nas uglavnom, kao slijepci.

Ovo je zbirka kojoj će se često vraćati svako ko bude privilegovan da je posjeduje i pročita, a zasigurno će zavređivati pažnju i budućih antologičara, u vremenu koje dolazi ako se bude sudilo po djelima, a u ovom slučaju, Šarac ne treba da strepi, ni ako se bude sudilo po autorima.

Zbirku aforizama “Popisivanje žrtava”, autora Milenka Šarca, preporučujem svakom čitaocu, ljubitelju humorističko satirične literature, ali i ozbiljnoj književnoj kritici ukoliko ne boluje od “samocenzure”.

U Podgorici, 20. 09. 2018. godine Vladislav Vlahović