ŽARKO MILENIĆ: BLAŽENKO

Žarko Milenić

BLAŽENKO

(odlomak iz romana „Prvi u gradu“)

Neznanac je jedne nedjelje sreo Blaženka kako šeće oko svoje zgrade, koja je nekad vrvjela od mnoštva ljudi a danas je zjapila prazna. Prije rata je u toj zgradi bilo sjedište tvornice hljeba, peciva i keksa. Tvornica je nosila ime po nekom poginulom partizanu koji je, za razliku od narodnog heroja Josipa Kraša, bio od lokalnog značaja. O tom narodnom heroju je Gustav Krklec napisao ove stihove

Josip Kraš se borio, borio,

pa se u keks pretvorio.

Blaženko je u procesu privatizacije postao vlasnik cijele zgrade bivše tvornice sa svim njenim mašinama i pogonima. U stvari je kupio cijelu tvornicu za jednu marku. Dao joj je naziv „Zemička“.

Nakon što je prošle godine zatvorio svoju „Zemičku“ Blaženko nije stavio ključ u bravu u svoju zgradu. U njoj je, osim pogona, bila i samoposluga (sada sa praznim policama) ali i njegov stan u kojem je sad živio sam, nakon što ga je žena ostavila.

- Dobar dan – pozdravi on Blaženka.

Blaženko je bio toliko zapanjen činjenicom da ga neko pozdravlja da je zaboravio da uzvrati.

- Sjećate li se vi mene? – upita ga neznanac.

- Kako da ne! – nasmiješi se Blaženko. Bio je navikao da se smiješi uz izgovorenu laž. Ovaj put se čak nasmiješio osobi od koje nije mogao očekivati nikakve koristi.

- Ja sam bio vaš kupac još dok ste radili u onoj maloj prodavnici preko puta – on pokaza rukom u pravcu gdje je započela Blaženkova karijera. Na tom mjestu je bila privatna prodavnica mješovite robe, koja je i sada radila iako se u Gradu na svakih sto metara nalazila slična prodavnica. Ona prodavnica koju su zvali „radnjom“.

- Kako da ne! – ponovio je Blaženko svoju lažljivu formulu.

Neznanac nije rekao Blaženku da je upravo on bio razlog što je prestao da kupuje u prodavnici u kojoj je Blaženko bio samo obični trgovac.

- Bio sam vaš kupac i u samoposluzi u kojoj ste bili šef - pokazao je rukom u drugom pravcu. Na tom mjestu, gdje je nekad bila društvena samoposluga, sad se nalazila privatna koja je, za razliku od puno veće Blaženkove samoposluge, i sada radila iako su čak tri hipermarketa bila u blizini.

- Kako da ne! – ponovio je Blaženko i originalno dodao: - Odlično se toga sjećam!

On nije rekao Blaženku da je upravo on bio razlog što je prestao da kupuje u samoposluzi u kojoj je on bio šef. Posljednji put je ušao u nju kad mu je Blaženko naglo zavirio rukama u džepove duge zimske jakne kakve su nazivali "amerikaneri". Mislio je da je nešto ukrao u samoposluzi i strpao u džepove. Tamo su bile samo vunene rukavice.

Sad se on pitao zašto je Blaženko zavirivao djeci u džepove sumnjajući da su nešto ukrali u samoposluzi. Nije zavirivao u džepove odraslima. On nije bio tamo neki kontrolor niti potrčko već šef. To nije mogao da bude njegov posao. Valjda mu je bilo dosadno. Imao je toliko slobodnog vremena da nije znao šta bi radio pa se toga prihvatio.

On sam nije odgovarao zbog otkrivenog manjka u toj istoj samoposluzi. Robu iz samoposluge nije trpao u džep već u svoj automobil. Ispada da mu je posao bio da krade i da sprečava djecu da kradu. Bio je ujedno i lopov i policajac. U Blaženka je sve bilo i ostalo moguće.

- Ponovo smo se sreli u robnoj kući u kojoj ste bili direktor – on nije pokazao nikuda rukom jer se ta robna kuća nalazila u centru Grada, a to nije bilo baš blizu. Bila je do rata petnaest godina jedina robna kuća u Gradu i izvrsno je poslovala. Sad je na tom mjestu bila takođe robna kuća, ali privatna i koja je poslovala znatno lošije od one predratne jer nije bila jedina. U stvari nju niko više ni ne zove robnom kućom. Nakon rata su se dogodile mnoge promjene pa i u jeziku.

- Odlično se toga sjećam! – nasmiješi se opet Blaženko, stari papagaj. Kao da se radilo o nečemu lijepom. O nečemu čega je trebalo da se sjeća.

Neznanac nije rekao Blaženku da je upravo on bio razlog što je prestao da kupuje u Robnoj kući u kojoj je Blaženko bio direktor. Posljednji put je ušao u Robnu kuću kad je bio student ekonomskog fakulteta. Kao član Omladinske zadruge u gradu radio je uglavnom teške fizičke poslove. Jednog dana ga je zapalo da istovara robu u Blaženkovoj robnoj kući. Istovar robe u trgovinskim objektima smatrao se, među članovima omladinske zadruge, lakšim ali ne baš cijenjenim poslom jer se slabo plaćao. Bilo je lako, na primjer, istovarati kutije sa praškom za pecivo, ali nije bilo lako frižidere, veš mašine, šporete i drugo na odjeljenju bijele tehnike. U stvari bi bilo lako da su omladinci imali kolica za prevoz robe. Kolica je naravno bilo u Robnoj kući ali je Blaženko rekao da su zauzeta. Za taj teški posao mladić ništa nije dobio. Blaženko nije isplatio Zadruzi obećani novac već ga je strpao u svoj džep.

- Idete li u Selo? – upita neznanac Blaženka.

Očekivao je da će Blaženko da se iznenadi. Ali on se više nije iznenađivao. Niti pokazivao neke druge osjećaje. Njegov smijeh nije izražavao radost. On nije izražavao ništa. Pridošlica je očekivao da će ga Blaženko pitati otkud zna za njegovo rodno selo. Ali nije ga pitao. On odavno nikad nikoga ništa nije pitao.

A on je znao o Selu mnogo više nego što bi Blaženko pomislio da taj neznanac zna. Ako je o neznancu uopšte nešto i mislio. U Selu, udaljenom svega šest kilometara od Grada, neznanac je imao rodbinu. Oni su mi rekli puno toga o Blaženku.

Blaženko u Selu nije bio od rata. Isprva nije bio jer je imao preča posla. Jurio je za novcem. Kad je skupio toliko da je mogao otići u Selo i pohvaliti kako je najbogatiji Seljak u Gradu nije tamo otišao. Nije otišao iako je htio. Nije otišao kad je čuo šta se u Selu priča o Seljaku. Bolje reći o Seljačini. Tako su ga nazivali kad bi pričali o njemu. A pričali su puno o njemu. I pri tom se puno smijali.

Pričali su da Blaženko ima titulu Blaženi, da je pripravnik, odnosno kandidat, za sveca. U odnosu na Svetog Blaženi je kao magistar prema doktoru. Pričali su da je Blaženko već bio kupio titulu magistra, pa htio i titulu Blaženog, ali su mu rekli da se ta titula u Gradu, na njegovu žalost, ne može kupiti. Onda su se sjetili narodne priče o Svetom Liscu. Sveti Lisac je pošao na hodočašće obučen u mantiju. Na tom svetom putu je sreo običnog gusana koji je na njega zasiktao. Kad su na sudu pitali Svetog Lisca zašto je udavio jadnog gusana, on je hladno odgovorio: „Zato što je siktao na sveca!“ Dakako, Sveti Lisac je oslobođen odgovornosti.

Onda su Blaženka prozvali Zemička. Tako se zvala njegova tvornica hljeba i keksa. Pričali su da taj naziv potiče od riječi "zemi" što znači "uzmi".  On je rano naučio uzimati, a nikad nije znao davati. U vrijeme socijalizma je u uzimanju imao mjeru, a nakon toga ju je sasvim izgubio.

Poslije su Blaženka u Selu prozvali Računarko. Nije to imalo nikakve veze s računarima jer Blaženko nije znao ni da upali računar. Zaradio je taj nadimak jer je znao dobro da računa. Tvrdili su da nije završio trgovačku školu, da je svjedočanstvu o srednjoj stručnoj spremi kupio kad je, za razliku od danas, kupovina diploma bila rijetkost. Navodno je bio pošao u prvi razred trgovačke škole i vrijedno pratio predavanja iz sabiranja i, pogotovo, oduzimanja. Kad je došlo na red dijeljenje on je svečano izjavio profesoru matematike da je naučio koliko mu treba i da je spreman da oduzima i da sabire ono što drugima oduzme, a da mu ne pada na pamet da nešto sa drugima dijeli. Rekao je to i napustio školu za sva vremena. Kažu da je u svojoj euforiji Blaženko izašao iz učionice ne kroz vrata već kroz prozor. Imao je ludu sreću što se učionica nalazila u prizemlju.

- Kako je u stranci? – upita neznanac Blaženka.

- Kojoj stranci?

On se začudio Blaženkovom pitanju. Kako kojoj? Zna se kojoj. Onoj koja mu je toliko toga dala. Koja mu je toliko toga omogućila. Između ostalog i da bude član Skupštine. Da bude izvrsno plaćen za praznu priču i mlaćenje prazne slame.

- Nisam više sa tim lopovima!

On se sjetio priče svog oca o nekom pametnom čovjeku iz njegovog rodnog sela koji je govorio: "Kad čujete da neko poviče 'Drž'te lopova!' njega hvatajte jer on je lopov!"

On je prvo pomislio da je Blaženko prešao u drugu veliku stranku. Iz desnih u lijeve. Onda je odbacio tu pomisao. Sad kad je propao Blaženka više niko ne treba. Ni veliki ni mali. Ni lijevi ni desni.

Kako je Blaženko mogao da propadne? Proizvodio je hljeb i keks. Bez keksa se moglo, no bez hljeba nije. Bio je zaposlio puno radnika koji su radili u tri smjene. Pridošlica je poslušao u emisiji lokalnog radija intervju s Blaženkom.

Novinar: Gospodine Blaženko, vi ste privredno čudo! U našem gradu se masovno otvaraju banke i trgovine, a vi ste jedan od rijetkih koji je otvorio firmu koja proizvodi!

Blaženko: Na žalost je u našem gradu poslije rata niklo banaka i trgovina ko pečurki poslije kiše. Ti bankari su lihvari, a trgovci prevaranti koji prodaju kinesku robu i evropski škart. Ne možemo samo prodavat, mora se i proizvodit. I to moramo mi sami proizvodit. Kad uđemo u Evropu i krene proizvodnja ovi naši biznismeni, koji su prodali dušu crnom đavolu, uvoziće radnike iz Afrike jer će bukvalno shvatit onu izreku "radi ko crnac"!

Novinar: Vi ste veliki humanista. Zaposlili ste puno radnika iz Grada!

Blaženko: Oni koji ne vole Grad zapošljavaju ljude sa strane za velike pare. Ja sam zaposlio samo naše sugrađane i to bez naknade. Dobio sam pismenu zahvalnicu od mog kuma, direktora našeg biroa za zapošljavanje, jer sam skinuo sto ljudi sa evidencije nezaposlenih!

U Selu su iznijeli istinu. Blaženkovi radnici nisu bili prijavljeni. Ostali su i dalje na evidenciji zavoda za zapošljavanje. Jedina korist od tog zavoda (u Gradu poznatijeg kao zahod) je bilo zdravstveno osiguranje.

Novinar: Dok radnici u drugim firmama čekaju po tri i više mjeseca da dobiju minimalac vaši redovno primaju nadprosječnu platu!

Blaženko: Ja sam narodni dobrotvor! Držim se one devize starih gazda – radniku se mora platit odmah nakon izvršenog posla i to prije no što mu se osuši znoj ispod košulje! A ja sve silne doprinose za svoje radnike redovno uplaćujem!

U Selu se pričalo da su Blaženkovi radnici čekali i po više mjeseci da dobiju platu u visini minimalne penzije. Kasnije je počeo da isplaćuje platu u keksima. Odbio je da isplaćuje u hljebu jer se hljeb, za razliku od keksa, isti dan proda.

Podsjetilo je to Zorana na Mariju Antoanetu. Marija Antoaneta je bila kćerka carice Marije Terezije, supruga Luja XVI. Njihov brak je sklopljen 1770. godine. Ogovaranja i revolucionarne novine dovele su do nastanka gomile anegdota i citata pripisanih Mariji Antoaneti. Najbolji primjer je popularna i često spominjana izreka koju je kraljica rekla misleći na gladne Francuze: "Ako nemaju hljeba, neka jedu kolače!"

Novinar: Vaša tvornica "Zemička" radi punim kapacitetom! U tri smjene!

Blaženko: Da, i time se ponosim! Nema odmora dok traje obnova!

U Selu se pričalo da je tačno da Blaženkovi radnici rade u tri smjene. Ali je isto tačno da ne primaju naknadu za noćni rad.

Blaženko je propao jer je htio sve sam. Da nikog ne plaća. Osim što je svoju robu sam prodavao htio je da i sam proizvodi brašno. Zato je trebao silose. Da ima svoju pšenicu. Zato je kupovao zemlju. Uvalio se u kredite.

U Selu su na kraju Blaženka prozvali Hipo. Ne zato što je bio težak sto dvadeset kilograma i podsjećao na hipopotama, već što mu je zgrada "Zemičke" bila pod hipotekom.

Činilo se kako je Blaženko namjerno htio da izazove u drugih sažaljenje. Više nije nosio odijelo, bijelu košulju i kravatu kao onda kad je bio član Skupštine. Više nije tjerao modu. Kad je bilo u modi nakon rata da se galami protiv onih koji nisu ratovali galamio je i on na sjednicama Skupštine i van njih, iako sam nije bio u zemlji tokom rata, a kamoli da je uzeo pušku u ruke. Bio je upao u voz sa prognanicima, odnosno ženama, djecom i starcima, uspješno se prerušivši u debelu babu.

Novinar: Vi na sjednicama Skupštine redovno galamite protiv komunista. Zar niste i sami bili član komunističke partije prije rata?

Blaženko: Bio sam al su me brzo izbacili.

Novinar: Zašto?

Blaženko: Jer su uvidjeli da sam krtica koja ruje u njihovim redovima!

Novinar: Govorite protiv komunista, ali u Gradu ne postoji komunistička partija?

Blaženko: Ne postoji Partija al postoje komunjare. Oni su ko lubenice – spolja zeleni il crni, a iznutra crveni. Oni su krtice u našim redovima ko što sam ja bio u njihovim i sad ruju ko što sam ja u njihovim!

Novinar: Jedna novinarka vas je prozvala fašistom?

Na to pitanje je Blaženko pobjesnio. Pitao je novinara koja je to novinarka i da bi je trebalo strijeljati. Počeo je psovati i tako je intervju prekinut.

Prekinuo je i neznanac razgovor sa Blaženkom. Iako se Blaženko trudio nije uspio da ostavi utisak osobe koju treba žaliti. Neznanac je zažalio što se Blaženku uopšte obratio. Odlučio je da više ne prolazi pored zgrade u kojoj se nekad nalazilo Blaženkovo preduzeće. Nije više želio da ga sretne.