IVO MIJO ANDRIĆ: SVAKA ČAST VELEMAJSTORE

Ivo Mijo Andrić

SVAKA ČAST VELEMAJSTORE

Bojan Ljubenović: TRN U OKU, Evropski pokret prijateljstva, Beograd, 2015.

Sada već dalekih šezdesetih godina prošloga stoljeća, počeo sam pratiti i čitati rubriku TRN (Tako reći nezvanično) u beogradskom listu Večernje novosti, koju je pripremao i uređivao vrli novinar i humorist Jovan Hadži Kostić. Kad god sam bio u prilici doći do te tiražne novine, Trn mi je zapinjao za oko i pažljivo bih proučavao njegov duhoviti i satirični sadržaj. Trajalo je to do početka devedesetih godina kada se na naše prostore sručio užasni rat, koji je podijelio ljude raznih vjera i nacija i raskomadao nekad lijepu i zanimljivu zemlju SFRJ.

Sa dolaskom rata iščezla je svaka mogućnost praćenja štampe iz drugih republika, pa je i moja veza s Trnom prinudno prekinuta. Baš tih godina Večernje novosti je napustio i legendarni Jovan Hadži Kostić. Otišao je u neki drugi svijet da se skloni od zla koje je zavladalo zemljom koju je beskrajno volio. Na njegovo mjesto došli su drugi urednici. Najprije Mikan Milovanović, potom Rastko Zakić i, kao posljednji u tom nizu, od 2009. Bojan Ljubenović.

Za svog tridesetogodišnjeg urednikovanja u Večernjim novostima Jovan Hadži Kostić je objavio više knjiga pod zajedničkim naslovom TRN u koje je uvrstio veći broj svojih aforizama, duhovitih komentara na dnevne događaje i vedrih pošalica za uveseljavanje naroda i političkih elita. Bile su to knjige koje su prodavane u zavidnim tiražama za današnje vrijeme i novonastala mala nacionalna tetrapak tržišta.

Dolaskom na kormilo Trna, novi urednik Bojan Ljubenović našao se pred ozbiljnim iskušenjem; kako nastaviti posao svojih prethodnika i sačuvati ugled rubrike koga je, predanim radom, izgradio nenadmašni Jovan Hadži Kostić. Sa iskustvom pisca nekoliko napisanih i objavljenih knjiga aforizama i kratkih priča latio se pera i kompjutera i nastavio tamo gdje su stali njegove mnogo poznatije kolege Kostić, Milovanović i Zakić. I trud se brzo isplatio. Od čitača poznate rubrike počele su pristizati pohvale, uz poneku kritiku ili osobnu pokudu. Tako je to u novokomponiranoj demokraciji u kojoj su svi jednako pametni i u svemu ravnopravni, osim u znanju, imanju, poštenju i poštovanju starijih i boljih od sebe.

Bojana Ljubenovića sve te popratne pojave nisu puno zanimale. On je marno obavljao svoje stvaralačke i uredničke zadatke. Pratio je i bilježio dnevne događaje i oblikovao ih u aforizme, duhovite opaske, mudre sentence, ironične dosjetke i alegorične osvrte na političke i ekonomske promašaje. Na meti njegovih satiričnih komentara našle su se i razne druge nakaradnosti koje su kočile opći napredak i nanosile štetu društvenom razvitku. Tako je u prvih šest godina urednikovanja u Trnu objavio više od 5000 afortističko-satiričnih bilješki i komentara koji su nasmijavali čitače i vraćali zrake vedrine na njihova, mahom namrštena lica.

Bila je to respektabilna građa iz koje je Ljubenović, slijedeći Hadži Kostićev primjer, odabrao najbolje aforističke i satirične bodlje i od njih priredio knjigu pod naslovom Trn u oku. Na dvjestotinjak stranica knjige smjestio je i ukoričio 800 duhovitih misaonih uradaka, označavajući ih naslovom radi lakšeg pamćenja budućim knjiškim čitačima. Time je pružio priliku svima koji vole dobar i zdrav humor te britku i pravdoljubivu satiru, da do mile volje uživaju u njegovim laserskim seciranjima društvenih nepravdi i političkih skretanja s puta za bolju i sigurniju sutrašnjicu. U tom mudroslovnom leksičkom zahvatu na kanceroznom državnom tkivu, Bojan Ljubenović je dokazao svoje visoko kirurško umijeće i dijagnostičku sposobnost da uoči bolest i propiše terapiju za njeno liječenje. A da bi se bolest mogla uspješno liječiti, najbolja terapija su narodni lijekovi. Narod je i etnos i farmos koji uzrokuje, širi, ali i liječi sve društvene i državne i društvene bolesti. Pokazala je to naša bliža i dalja prošlost, kao i primjeri drugih zemalja koje slijede naš vrludavi i krvlju natopljeni put lijevo-desnog (s)kretanja.

Po svemu što u sebi krije i otkriva, što velikodušno nudi, razvedrava i uveseljava, ovo je jedna od najboljih aforističko-satiričnih knjiga objavljenih ikada na našim prostorima. U to će se lako uvjeriti svi koji je budu čitali i koji se budu vraćali njezinom štivu kad god im zafali osmjeh na licu i radost u duši. Upravo to sam osjetio i proživio dok sam pažljivo prolazio od njezine prve do posljednje stranice.

Dubokoumni kritik svih naših mana i slabosti i iskreni glasnogovornik sumorne stvarnosti, svoj samokritički pledoaje započinje dijamantnim aforizmom: Ćutanje je najteži verbalni delikt. I nastavlja preuzimanjem svoga dijela odgovornosti za sve što je prošlo, što jest i što dalje slijedi. Rodio sam se u Srbiji. I upao u loše društvo! Pritom ne amnestira ni svoje pretke: Baba i deda su mi Srbi, majka i otac su mi Srbi, a i ja sam Srbin. Velika je to porodična tragedija! A što reći za državu i društvo, osim onoga što jest: Diktatura je srušena. Nova vlast izgradit će lepšu i bolju! U to nema sumnje pošto se zna da… Ispred Narodne skupštine stoje konji, jer mi poštujemo staro pravilo: „Što u izlogu, to u radnji“! Na ovome mjestu treba reći da se nigdje na našim prostorima, pa i šire, ne pišu ovako sjajni, snažni, oštri i moćni satirički aforizmi kao u Srbiji. Je li u pitanju državna cenzura, autocenzura, individualni autorski egzistencijalni strah, podrepaštvo ili nešto peto, o tome neka drugi sude. Tek, skromno mislim da u hibridnoj balkanskoj demokraciji ima svega pomalo od naprijed spomenutoga.

Cijela knjiga Trn u oku, ispunjena je bodljama aforizama i misli političkog mirisa i okusa. S toga je njezin sadržaj, kao i ranije novinske i internetske objave, bio pod budnom paskom lokalnih i državnih političara raznih stranačkih orijentacija i sklonosti. Može se samo zamisliti kako su okorjele polit-birokrate i njihovi apologeti sa gnušanjem i mržnjom primale te bocke i ubode na svoju krokodilsku i slonovsku kožu. Ali, ništa nisu mogle učiniti da zatvore usta koja govore istinu, otvoreno i bez uvijanja u neprozirne tabake kartona. Bojan je pisao ono što vidi i čuje, radeći častan posao dežurnog kritičara društvenih anomalija i državnih promašaja na štetu naroda, koji sve to gleda kroz zatamnjene naočale i s vatom u ušima. Zato je logičan njegov aforistički dijaloški komentar na temu: MI i ONI.

MI: Već 25 godina glasamo za iste budale!

ONI: Već 25 godina iste budale glasaju za nas!

Tako je to u svim novostvorenim balkanskim i inim kvazi-demokratskim državama. Bez izuzetka i bez pardona, što bi se kazalo aforističkim žargonom. Istinabog, ima i onih koji drugačije misle. No, to je već njihov problem i otadžbinsko-domoljubni pretplaćeni interes, što je ustavima zajamčeno i zakonima potkovano pravo.

Maestro Ljubenović u svom satiričnom oratoriju nikoga ne izostavlja niti štedi. Kod njega sve ide po volji božjoj i mjeri narodnoj. Tako na jednom mjestu primjećuje kako je: Korupcija zakucala i na vrata Crkve. A zna se da su crkvena vrata svima otvorena… Pravi razlog toj pojavi krije se u aforizmu: Nekada se od komunista nije smelo ući u crkvu, a danas se od njih ne može ući u crkvu. Što jest – jest. A što nije, to ne mora ni bit.

Srbija je omiljena Bojanova tema i dilema, koju čuva i pazi kao dva oka u glavi. Ali ne kao u aforizmu…Srbija i Crna Gora su dva oka u praznoj glavi! Već, kao dva oka u punoj glavu svega i svačega što se može vidjeti, osjetiti i opisati, recimo kao srpski stav prema Kosovu. A taj stav izgleda otprilike ovako: Ne damo Kosovo. Ne damo polovinu Kosova. Ne damo četvrtinu Kosova. Mi kad nešto ne damo, ne damo do kraja. Tako će na kraju i biti kad se sve političke kockice slože i kad se Amerika i EU prestanu da glože oko kosovskog problema. Sada je važno da je srpski stav čist kao suza za Kosovo: Naš stav je odlučan i jasan: Kosovo ćemo izgubiti isključivo diplomatskim sredstvima! A do tada…Sloboda kretanja Srbima na Kosovu je zagarantovana. Mogu da se kreću od nemila do nedraga!

Svoj položaj u srpskom društvu Ljubenović najbolje oslikava aforizmom: Mi Srbi se nikad nismo saginjali. Ispravite me ako grešim. Naravno da griješite dragi moj kolega, kao što i mi griješimo kad mislimo da je kod nas drugačije. Na greškama se uči, pa će tako jednoga dana, a možda i prije, naš položaj biti uspravan. I to onda kad nas polože u kovčeg u kome su svi jednako ispruženi. Osim ako nas opepeljene i opelješene ne stave u urnu. Kao što sve češće čine u posljednje vrijeme, jer je to jeftinije i isplativije za nezaposlenu djecu i druge naše potomke.

U svom humornom poslu Bojan Ljubenović se bavi i raznim socijalnim temama. Tako njegovoj optici ne promiču ni sve prisutniji problemi naših radnika, koji svakodnevno ostaju bez posla zbog uspješnih privatizacija u korist lumpenkapitalista. Prodali smo dušu đavolu. To je jedina privatizacija koja nam je uspela. I baš zbog toga… Hvali se jedan radnik: - Ja sam štrajkovao glađu još dok je imalo šta da se jede. S tim u vezi aforist iznosi i jedan sumoran podatak u kome kaže: Prošle godine bez posla je ostalo 250 hiljada radnika i nijedan ministar. To je dokaz da ministri mnogo bolje rade od radnika! Kad se sve uzme i zbroji… Za našu državu nezaposleni su najrentabilniji. Niti danas traže plate, niti će sutra tražiti penzije.

Trn u oku ne bi bio to što jest da se ne bavi i pitanjima međunarodnih odnosa. U tom kontekstu svakako su najvažniji odnosi između Hrvatske i Srbije. Sa Hrvatskom smo normalizovali odnose. Opet se mrzimo kao nekad. Za to velike zasluge pripadaju prijateljima sa strane. Jer… Uvek kad Hrvati i Srbi zaborave da se mrze, neko ih iz sveta podseti gde su stali… A što se tiče Bosne i Hercegovine… Mi ne želimo podelu Bosne. Treba li to da vam nacrtamo? Naravno da ne treba jer su to akademski kartografi i neki drugi susjedi već nacrtali. Neko na mapama, a netko i na salvetama. Da se treći, koji nisu vlasi, ne dosjete. Za srpski narod svakako je bila najvažnija vijest o početku pregovora za ulazak u EU. Taj sretni trenutak aforist ovako opisuje; Kad smo čuli da je Srbija dobila status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji toliko smo se obradovali da smo iste večeri popili čašicu rakije na prazan stomak…Ja radosti, ja veselja rekli bi Englezi, koji su nešto ranije donijeli referendumsku odluku o izlasku iz EU. Sto ljudi, a mali milion ćudi. Ali, neka. Nama je, ipak, najvažnije da se… Naša zastava viori na prosjačkom štapu.

Na kraju svega vrijedi se zamisliti i nad sudbinom aforiste na našim trusnim i ratu podložnim prostorima. Bojan Ljubenović to ovako definira: Jedan čovjek je glasno rekao ono što svi mislimo. Obesite izdajnika! A onda i precizira: Aforističar dobija otkaz samo iz dva razloga. Piše ili suviše loše ili suviše dobro! Da bi u smiraj svega zaključio: Ko se aforizma lati, od aforizma i gine.

I, na kraju krajeva, šta drugo reći osim… SVAKA ČAST VELEMAJSTORE!!!