Ivo Mijo Andrić
OŠTRIM PEROM NA
POLIT-BALONE
Miroslav
Sredanović: RENESANSA BEZ HUMANIZMA, „Everest media“, Novi Beograd, 2017.
Miroslav Sredanović (1936. Vučija,
Trebinje) pripada veteranskom klubu srpskih, balkanskih i evropskih aforista.
Do sada je napisao i objavio osam knjiga aforizama i sve su ostavile duboke
tragove u savremenoj aforistici naših i širih zemljopisnih i književnih prostora.
Zahvaljujući bogatom životnom i
radnom iskustvu, u njegovoj stvaralačkoj optici našle su se gotovo sve teme
pogodne za misaono uobličavanje u kratku humorističko - satiričnu formu.
Njegovi aforizmi su filozofsko, sociološki, pravno-ekonomski i politološki
kondenzati koji seciraju našu sumornu stvarnost i prokazuju njene aktere u
pozama bez maski koje su nosili za obavljanja svojih državničkih i
vlastodržačkih uloga odnosno privatizacijsko tranzicijskih, lopovlukom
potkovanih misija prevođenja samoupravnog socijalističkog u prvobitno
akumulacijsko kapitalističko društvo. Sredanović je, kako sam ističe u svojoj
koncizno napisanoj biografiji bio diplomat u dvjema Jugoslavijama i obadvije su
propale uz svesrdnu pomoć domaćih političkih dunđera i majstora sa strane, koji
su im pružali dobro plaćene konsultantske i suflerske usluge.
Kad je vrag došao po svoje na naš
dio Balkana, odnio je mnoge živote, izgrađene domove i tvornice, mostove i
željeznice, ali nije uspio oteti humor, satiru i druge duhovne vrijednosti koje
su sačuvali brojni umni ljudi i zapisivači mudrih misli i bolnih sjećanja.
Njima se od 2000. godine priključio i Miroslav Sredanović objavom prve knjige
pod naslovom Sto i nijedan aforizam. U
tu knjigu ugradio je vlastite misaone poglede na vrijeme kroz koje je prošao i
prostor na kome je to vrijeme trošio. Nakon te knjige slijedili su naslovi Nije
smešno (2001.), Zapisi
na koži (2004.), Upadice (2007.), Smešna zbilja (2010.), Nagazne misli (2015.), Renesansa bez humanizma (2017.) i, siguran sam, ne i posljednja, Krstareće
misli (2019.). Za neke od tih
knjiga primao je nagrade i priznanja, a za svaku ponaosob pohvale struke i
čitalaca.
Pretposljednju zbirku u tom nizu
pročitao sam s velikim zanimanjem i prenosim budućim čitačima i svima koji vole
dobre knjige, neka svoja zapažanja i preporuke. Zbirka aforizama i drugih
mudroslovnih misli Renesansa bez
humanizma podijeljena je u 18 tematskih cjelina. Svakako, najveći dio
prostora autor je posvetio Srbiji, srpskim vlastima, promašenoj politici,
unazađenoj ekonomiji, osiromašenim ljudima, mršavoj socijali, Kosovu,
kriminalu, korupciji i na kraju, da struka ne zamjeri, piscima i sportistima.
Srbija i srpska politika u
posljednja tri desetljeća kratkoročne su i vječne teme srpskih aforista. Može
se slobodno reći da su na krilima nušićevsko-domanovićeve satire i humoristike
i pod dojmom loše srpske politike, izrasle gotovo pa dvije generacije sjajnih
srpskih aforista i satiričara svjetskog kalibra, čiji se vrhunski predstavnici
broje, ne desecima, već stotinama. U toj plejadi umotvoraca i duhotvoraca
Miroslav Sredanović zauzima mjesto u samome vrhu. Oslobođen stega tekuće
politike, osobito nakon penzionisanja, njegova misao, pero i kompjutor uhvatili
su se u koštac sa brojnim društvenim slabostima i vlastodržavnim promašajima iz
čega su nastali stilski sjajni i satirično ubojiti aforizmi te leksički snažne
gnome, sentencije i druge mudre i poučne misli. Sve to je bilo moguće jer, kako
aforist ističe… Srbija je kolevka
demokratije. Demokratija joj je stalno u povoju. I dodaje da … Bogate zemlje zaostaju za Srbijom. One tek
sada počinju da siromaše. U skladu s tim… Položaj Srba se u svetu menja. Premeštaju ih iz zatvora u zatvor.
Za
sve naprijed navedeno, najveće zasluge pripadaju srpskim političarima i
vlastima koje od sredine osamdesetih godina prošloga stoljeća vode politiku po
starom dobro poznatom sistemu 'zavadi pa vladaj' i po paroli 'uzmi ago koliko ti drago', a jadnom i gladnom
narodu koliko ostane. Po mišljenju aforiste … Vlast je transparentna. Sve više gluposti izlazi u javnost. Takva
vlast u velikoj je mjeri uticala i na sam narod. O tome zorno svjedoči aforizam
u kome autor kaže… Vlast nas je
iskvarila. Naučila nas je da dajemo mito. A koliki su stvarni dometi vlasti
to najbolje otkriva aforizam… Nova vlast
će raskrstiti sa prošlošću, Promeniće
čak i Stari zavet. Zašto i ne bi kad se za staru vlast i njene vodeće
predstavnike – političare može izreći jedinstvena tragična dijagnoza … Palili su ratne požare, da bi osvetlili
svoje pomračene umove.
U
državi koja je sama sebi cilj i svrha … Nezaposleni
su privilegovani. Ne moraju da sagorevaju na poslu. Normalno je da u takvoj
državi … I siromašni i bogati kriju
plate. Zbog stida. Isto tako, razumljivo je i da u takvim državama… Nije svaka krađa krivično delo. Krađa
glasova je izborni rezultat. Namješteni ili nenamješteni, e to je već briga
biračkih odbora i izbornih promatrača. Ali u državi ima i dobrih stvari koje
izazivaju sarkastična raspoloženja i satirične misli. Tako aforist bilježi da… Kod nas nema organizovanih bandi. Kod nas su
bande raspuštene. Pohvalno je i što … U
Srbiji nema smrtne kazne. Svi smo osuđeni na goli život.
Kosovo
i srpsko-albanski odnosi stalne su teme i dileme na kojima se oštre aforistička
i humoristička pera i bistri dnevna i noćna politika. U vezi s tim pitanjem,
Sredanović ističe da … Srbi i Albanci
vode pregovore o Kosovu. Na jeziku velikih sila. I s razlogom primjećuje da … Na Kosovu ima još Srba. Treba samo dublje
zakopati. Satira se ne bi zvala satirom kad bi imala unaprijed određene
granice. Kakve, na primjer, imaju države prije secesije i etničkih raskola i
cijepanja. A kad se to desi, tada ni oružje, a ni sami Bog ne pomažu. Razumije
se, Bog vjernicima i vjerama koje
dolivaju ulje na vatru da se požar bolje rasplamsa i vidi dalje od lokalnih
granica.
Nisu aforisti, humoristi i
satiričari kritični samo prema vlastitom okruženju. Njihov misaoni i
stvaralački glas čuje se i u vlastitim redovima. Onaj ko se ne zna šaliti na
svoj račun, ne treba se šaliti ni na tuđi. Osvrćući se na kolege pisce, Sredanović
za one slične sebi kaže… Skratio je
jezik. Piše aforizme. Za drugog opet
primjećuje… Mislio je da je napisao
neponovljivi aforizam. Plagijator ga je demantovao. Ima među piscima i onih
koji se, ako već ne mogu tuđim perjem, vole kititi svojim slikama. Za jednog od
njih kaže kako… Uz humor objavljuje i svoju fotografiju. Da bi narod imao čemu
da se smeje. Drugome opet s razlogom poručuje … Nepotrebno se krije iza pseudonima. On je, ionako, nepoznat pisac.
I
na kraju kao tačka na 'i' dolaze sportski aforizmi. Mi Balkanci, da ne kažem Južni
Slaveni, u svijetu smo poznati po sportu i velikim sportskim rezultatima. Ali
poznati smo i po navijačima koji su se „proslavili“ potezima zbog kojih je
napisan aforizam… Sport zbližava ljude.
Gledaoce na tribinama samo kavezi dele. No, bez obzira na sve to, ipak… Uspešni smo u kolektivnim sportovima.
Zahvaljujući pojedincima.
U
zaključku treba reći da smo uspješni i u aforistici. Opet zahvaljujući
pojedincima koji hrabro pišu, izlažući se gnjevu političara i drugih društvenih
degeneratora, koji su glavni likovi njihovih duhovitih, a po potrebi i ironično
- satiričnih literarnih uradaka.
0 коментара:
Постави коментар