Ivo Mijo Andrić
POMJERENI ČOVJEK
Kosta
Pavlović: ČOVEČE NA SVOM MESTU, POMERI SE, „Artija¨, Paraćin, 2015.
Srboljub Srba Pavlović Seladon,
alias Kosta Pavlović objavio je gotovo tridesetak knjiga u koje je uvrstio više od 8000
aforizama. To je brojka od koje 'boli glava'. Ali za vrsnog aforistu to je tek
kap u moru života, koja je istekla iz misli na 'artiju' i tu ostala za sva
vremena. Uz nju ide i zabilješka da su mnogi Pavlovićevi aforizmi uvršteni u
evropsku i svjetsku antologiju mudrosti te u brojne antologije, almanahe i
zbornike u balkanskim i drugim zemljama. Jednom riječju, ili rečenicom
svejedno, Kosta Pavlović je aforist s velikim početnim slovom 'A' koji je
obogatio domicilnu i svjetsku aforistiku brojnim mudrim mislima i satiričnim
iglicama što ukrašavaju vedro stablo novogodišnjeg bora s korijenom utkanim
duboko u zemlju i prostor koji nas okružuje, vedri i veseli.
Posljednju Pavlovićevu knjigu pod
naslovom Čoveče na svom mestu, pomeri se,
pročitao sam s guštom i pribilježio neke detalja koje prenosim u ovaj kraći
osvrt. Čovjek na svom mjestu, po mom razumijevanju stvari, nije onaj što
zauzima mjesto drugima. Nije ni statist svojih niti uzurpator tuđih prava. On
je jednostavno čovjek koji drži do drugih koliko i do sebe i koji zamišljeno
gleda svijet oko sebe, očekujući rasplet životnih događaja na koje može, a i ne
mora uticati. U naravi, on je običan mali čovjek koga se nizašto ne pita i koji
ni o čemu izvan osobnog habitusa ne odlučuje, osim kada bira ako već izlazi na
izbore. A to biranje je tajno i on svoj glas ne mora nikome prenositi niti
javno objavljivati. Eto, tako ja vidim glavnog junaka iz naslova istoimene
knjige Koste Pavlovića.
Cijela zbirka je, radi preglednosti,
podijeljena u četiri cjeline uokvirene podnaslovnim aforizmima. Prvi
podnaslovni aforizam započinje riječima: Samo
ćutim i posmatram, a završava konstatacijom: Razumem se valjda i ja u nešto. Unutar toga okvira na 11 stranica
raspoređeno je 55 aforizama. Po pet na svakoj da se čitači ne zamore i da
ozbiljno shvate šta je pisac želio reći i poručiti svakome od njih. A te
poruke, po mome izboru izgledale bi ovako: Šta
ima narod da živo, kad je toliko onih koji žive za narod; Uzalud tolika kuća
pravde, kad pravda nikako da useli; Kažu pada natalitet uprkos nastojanjima
predsednika vlade da nam ga digne; Uslovi života u ovoj zemlji dosta su teški,
ali ko navikne, laka mu zemlja; Izabrali smo vođu po zakonu. Sad nam je vođa
zakon.
Kome
ovo nije dovoljno, neka nastavi čitati drugu cjelinu koja započinje aforizmom: Pričama za laku noć navlače narodu mrak na
oči. Poslije uvodnog slijede misaone dosjetke u stilu: Činimo krupne greške kako bi ih lakše uočavali; Predsednik vlade
umišlja da je Anderson. Priča narodu bajke; Ne vrtimo se više u krug. Odavno su
nas prišarafili; Nije samo da ne čitam. Počeo sam i da pišem.
Iza ovog
posljednjeg logičnim se čini aforizam: Čemu
narodu ruke kad mu je sudbina u tuđim rukama. Kao šire obrazloženje toj
tvrdnji dolaze aforistički leksički bljesci: Duh mojega naroda niko nije slomio… i ponosni smo NATO; Spustili bi se
oni među narod, ali nisu vični speleologiji; Domovino moja, živote moj. Nisam
se ja radi sebe rodio; Radim za dvojicu. Za sebe i još jednog direktora;
Radnicima proglašenim viškom, sva vrata su otvorena; Praktično bismo mogli
mnogo, ali nema teorije. I kao što to biva u praksi, ali kod nas baš i ne … Standard nam svakog dana sve više pada.
Bar da hoće noću da nam se digne.
Četvrta
i posljednja cjelina u podnaslovu otkriva istinu koja glasi: Nebeski narod je pri pameti, ali na putu da
siđe. Na tom putu događaju se čudne stvari koje aforist opisuje ovako: Štednja na hrani je genijalan potez. Obara s
nogu; Do nedodirljivih ne doseže ruka pravde; Kad god pođemo od sebe, ne znamo
da se zaustavimo; Sve češće slušamo da će biti bolje. To ne sluti na dobro; Dao
sam za njega glas. Vikao sam uaa! Bilo nam je ravno sve do Kosova, ali i sa
Kosovom se već polako poravnavamo; Zbijamo redove da nas neprijatelj ne bi
pročitao između redova; Ne razmišljam o gospodu Bogu. Strah me da pomislim i na
ovozemaljske; Vođa je naša velika briga. Udrimo brigu!
A
briga se, po onoj narodnoj, udara na veselje. Dobro je to poznato vrhunskom
aforistu Kosti Pavloviću pa ovim aforizmom satirične provenijencije završava
svoje pomjeranje s mjesta na kome se našao pišući onako kako najbolje zna i
umije. A to pisanje u njegovoj obradi zapravo i jest umjetnost duha i riječi
pretočene u aforizam kao formu koja ima jasan početak i još jasniji cilj. O
kraju na ovom mjestu ne želim razmišljati i njega ostavljam za neke druge
Kostine knjige koje će tek biti napisane i objavljene.
A
do tada, čitajte njegove postskriptne
dosetke posvećene čovjeku na svom mjestu koji se već pomjerio u nekom
drugom smjeru. Neka mu je sretan put do cilja koji vodi u …. Ljubazno vas molim
da svako dovrši započetu misao onako kako mu to najbolje odgovara.
0 коментара:
Постави коментар