U tren oka eto
mraka
Kad krene misli
opsada, juriš na pravdu vlada,
gledaš gde si
bio juče, gde si sada,
koliko je iz
ravne linije bilo ispada,
jesu li po
dobru ili zlu pamćeni dani,
buntovni ili
izostankom akcije uspavani
i čas misliš da
ti je sve jasno,
čas te sumnja u
ispravnost mori,
tren si
zadovoljan ishodom,
čas su ti
nedovoljno jasni odgovori,
kratko vreme si
zadovoljan,
onda te sumnja
obuzima
da li boljeg
nečeg za tebe
na ovom svetu
ima.
Čovek kadgod
nisko pada
Sve što nam
dani namene
može na dobro,
a može i na
loše da krene,
trudimo se da
imamo odgovore
posle kojih ne
slede izvinjenja,
bacanje na vas
kamenja,
posle kojih ne
dolazi do trvenja
jer u
postizanju ličnih želja
oduzima se
drugima snaga
pa sve odlazi
dovraga,
niti je vama do
slavlja,
niti je njima
do pada.
Jednom?
Kad bih krenula
da analiziram
pokrete svake,
novoodobrene
knjige
npr. za đake
prvake,
hranu koju
ranije nismo jeli,
destinacije na
kojima pre nismo bili,
odeću kakvu
nismo nosili...
baš tako, sve
redom
da li bih stala
jednom?
Međaš za crtu
Samokotrljajući,
stigao je znamen,
da vidnu među
napravi
i svojim
poduhvatom se,
onako stamen,
zaveka hvali
jer jedno od
drugog,
značajno
različitog, otklon pravi,
da se zbilja ne
zanemari,
da se, gde
treba, stanje popravi
a ne da se
zagaravi
da ti ne bude
jasno šta je lasno
za graničnu
tvorbu
kad čovek
stavlja,
ma i nesvesno,
glavu u torbu
ili suprotno,
zapržava drugom
čorbu,
od imanja do
nemanja stvara borbu
u glavi, ili da
zapečati stanje
svoj potpis uz
štambilj stavi
uz zvanične
svedoke, na javi,
da svoje
pripadanje
ili
nepripadanje visoko postavi
jer je vidno
tek kad se obelodani;
jednom
učinjeno, potom se nastavi:
kadgod se
spaja, kadgod rastavi,
mogućnost uvek
postoji:
uhvati se u
koštac ili ne diraj,
ostavi, prosto zanemari,
batali.
0 коментара:
Постави коментар