Ivo Mijo Andrić
BOLJI DANI I GORA
VREMENA
Milen
Milivojević: MAJMUNE, BUDI ČOVEK, „Alma“, Beograd, 2023.
Autorsko iskustvo važan je faktor u
stvaranju književnog i svakog umjetničkog djela. Stari majstori prepoznaju se
na prvi pogled i na prvo čitanje svega što je osmišljeno, naslikano ili
napisano. Kad sam otvorio prve stranice sadržajno besprijekorno složene i
tehnički izvanredno opremljene knjige aforiste i humoriste Milena Milivojevića
pod prijekornim, ali i savjetodavnim naslovom: Majmune, budi čovek, znao sam da me u njoj čekaju mnoga
lijepa i prijatna iznenađenja. Da će to biti tako potvrdio mi je prvi aforizam
u kome autor rezolutno obavještava čitače običnim narodnim riječima: Biću kratak. Kazaću samo ono što mislim. Kratko,
jasno, dojmljivo i strasno ne za nevjerne već i za vjerničke Tome.
Da misli posve ozbiljno u
aforističkom i samokritičkom satiričnom stilu Milen nam, sa osvrtom svud
naokolo, a polazeći od sebe, daje odgovor zašto je odabrao baš ovakav
čovjekoliki naslov: Ovoliki čovekoliki
majmuni, i svi očekuju da baš ja budem čovek! E, baš neću, odgovaram u
njegovo ime, prihvatajući naprijed iznesenu ljudsku samokritiku ograničenog
dometa. Takav svoj stav opravdavam njegovim još uvjerljivijim aforizmom u kome
kaže: Kad intelektualac uzme nekoga na
zub, uzme ga na umnjak. Šta drugo reći, osim da se to tako primio na
znanje. I složi se sa izrečenom ocjenom koja glasi: Lako je geniju s praznom glavom! On ima sve u malom prstu.
Aforist Milivojević, pa
još uz to i Milen, razmišlja u ovoj prebogatoj knjizi na razne teme i
razrješava razne dileme koje susrećemo u svakodnevnom životu, slušamo na radiju,
gledamo na televiziji, ili čitamo na internetu. Ima tu svega i svačega. Od
veličanstvene mudrosti do stupidne ludosti i od bezbožništva, do… bože nam
oprosti. O jednoj tako sportskoj, a u narodu dokoličarskoj igrajućoj temi koju
nazivamo šahom, on zapisuje nekoliko aforizama koji prelaze cijelu stranicu
odnosno oko jedan posto knjige. Šah ga tu ne zanima kao misaona igra na 64 crno
bijela polja već kao omeđena ploča po kojoj se kreću različite figure koje
jedna drugu napadaju i „jedu“. Zapravo, igrači ih gube ili osvajaju vodeći igru
prema kraju koji se zove „mat“ ili „pat“- remi. Tako je to u životu, a u
ljubavi i braku posebno. Aforist to, i puno više od toga izriče u rečenici
rugalici: Znam te damo kad si pion bila! U
stvarnom životu samo mali pioni mogu izrasti u damu na kraju šahovske, ali i
političke partije. Pion je pion dok ne dođe na kraj druge strane ploče. A onda
donosi prednost koja osigurava pobjedu vlasniku toga piona.
Satiričari
nisu zajedljivi ljudi. Oni ne pišu o svemu što vide, niti o svačemu što druge
boli. Ili ih baš za sve zaboli. Umjesto toga, oni pažljivo odabiru što će
drugima reći i kakve će poruke poslati u naš šućmurasti svijet. Ne kaže Milen
bez razloga: Govori nam se ružičasto, a
crno nam se piše… i ne podsjeća nas na
uzalud da: Plitak govornik najviše
davi. Zato kad razmišlja ekološki, ne zaboravlja čovjeka koji je alfa i
omega u odnosu prema prirodi, ali i x i y u društvu. S tim u vezi skreće nam
pažnju da: Štitimo čovjekovu sredinu, a
on jedva sastavlja i kraj s krajem. Apsurd do kontrasta, a kontrast bez
smisla za onoga tko je istovremeno i vidljiv uzrok i jedva vidljiva posljedica
svega. Čovjek koliki majmun - zapisao sam tu misao početkom osamdesetih godina
prošloga stoljeća kad su jedni zveckali žlicama i vilicama u studentskim
menzama, a drugi puškama i bombama na vojnim poligonima. Na što je sve izašlo i
kako se sve rasplelo, svjedoči naša ne baš daleka prošlost. Ne slavna, već
sramotna u najgore obliku kakva je sramota kad čovjekoliki udari na malog
čovjeka. Raj je proglašen rajem tek kad
je iz njega izašla batina. Desilo se to na papiru u Starom ili Novom
zavjetu. Sve drugo ima okus i boju pakla koju gledamo gotovo svakodnevno preko
TV ekrana ili na slikama kompjutera i mobitela. Pakao nam tako postaje blizak,
a raj postaje bajka teško razumljiva i malom djetetu.
Dok
sam čitao knjigu mnoge su me misli i aforizmi razvedrile i oraspoložile, a neke
baš onako od srca trgnule iz zamišljenosti i slatko me nasmijale. Mislim tu,
prije svih na serijal od sarkastičnog i satiričnog aforizma koji je ispričan u
nekoliko sočnih i masnih riječi: Došlo mu
iz dupeta u glavu, pa sere li sere! Mnogo su pisali i pričali na tu temu,
ali ni kod koga nisam zapazio tako ubojitu i slikovitu definiciju dva anatomska
dijela ljudskog organizma. Jednog u koga sve ulazi i drugog iz koga sve izlazi.
A može i obrnuto. Sve zavisi od toga s koje strane gledate. U tom kalamburu
aforist sebe vidi kao osobu koja putem oglasa nudi ono što mu, po svemu sudeći,
neće više trebati: Izdajem kožu. Izašao
sam iz nje. Ako se javi bilo kakav kupac, zakupac ili prekupac, s njima će
rado o svemu pregovarati. Takva je situacija. Iz ove se kože može. Zapravo,
mora se jer: Na muci sam. Niko u meni ne
prepoznaje junaka. A po narodnoj, da li baš narodnoj? – Na muci se poznaju
junaci. U stvarnom životu za svakog to baš i nije tako. Ima junaka koji nisu
bili na muci nego su druge stavljali na muke, pa tako postali junaci. Neki čak
i velikani. Imaju u jednoj poznatoj maloj zemlji čak i svoj trg. Ne onaj
pravougaonički s junakom na konju, već okrugli
nekoliko ulica dalje.
Pisac
u mnogim stvarima polazi od sebe, ne kao glavnog lika jer mu takva uloga ne
treba, već kao dijela cjeline. Integralnog bića sa svime što ima i što imaju
ili trebaju imati i drugi. Ali, da li to svi imaju ili nemaju, to je priča,
roman drama ili aforizam za sebe. Znak
jednakosti između nas i njih nije dobar znak. Priznat će to na kraju i dopuniti njihovu biografsku i imovinsku
sliku riječima: Nikome ništa ne uzimaju
za zlo. Uzimaju samo za svoje dobro! A svoju će svesti samo u granice
obične ljudske slobode: Moj cilj je da
budem slobodan, a ne da se branim sa slobode. Svi koji su se branili sa
slobode završili su tamo gdje im je mjesto. To se odnosi čak i na pisce. Ima
takvih primjera u praksi, a jednog od njih opisuje aforizmom: On je hermetičan pisac. Piše i u zatvoru.
Zadovoljstvo
je čitati knjige vrhunskih majstora duboke misli i raskošne riječi spletene u
kratke a moćne rečenice. Čovjek se naprosto umno relaksira i duhovno rekreira u
vremenu i prostoru kad je malo kome do te vrste rekreacije. Ako je i ima ona je
tek prateća sjena fizičkog rekreativca koji neumorno, ničim ozbiljnim izazvan,
trčkara gradskim parkovima i alejama uredno potkresanih drvoreda platana i
divljih kestena. Onih istih kestena čije plodove siromašni ljudi vade iz vatre
jer su pitomi pečeni maruni za njihova primanja danas odveć skupi. I kad pišu o
ratu, tom smrdljivom dodatku mira, aforisti svoje satirične žaoke
upotrebljavaju da omame, a ne da pomame ili otruju tvorce toga zla. Oni dobro
znaju da će rat kad-tad proći, i da će doći razdoblje mira kad će mnogi
ideolozi i izvođači ratnih radova odgovarati za svoja zle čini. Nasuprot njima,
neki će za ubistvene zasluge na frontu steći ordenje, činove i visoke
materijalne nadoknade za svakog ubijenog i ranjenog i za svaki srušeni most,
pokidanu prugu te miniranu i spaljenu kuću. Takav je odnos pobjednika prema
poraženima. I šta onda preostaje aforisti osim da izrekne istinu za jedne i
druge koja se mnogima neće dopasti. A ni ne mora jer… Oni trpe ratne gubitnike, a mi ratne dobitnike. Tako je najbolje,
ako tu ima ičega dobroga.
Duga
bi bila besjeda prikazivača knjige kad bi opisao ili prepisao makar manji dio
aforizama Milena Milivojevića iz ove sjajne zbirke kazivanja o majmunima među
ljudima i ljudima među majmunima. Zato za kraj citiram još dva organski vezana
aforizma uzeta iz zbiljnog života: Izem
ti naše bolje sutra, ako danas nemam šta da jedem!… Bolji dani ne mogu da dođu dok ovi ne odu. A tko su ovi, to znamo i
mi i oni.
0 коментара:
Постави коментар