budi čovek

IVO MIJO ANDRIĆ - BOLJI DANI I GORA VREMENA

 

Ivo Mijo Andrić

 

                                    BOLJI DANI I GORA VREMENA

 


            Milen Milivojević: MAJMUNE, BUDI ČOVEK, „Alma“, Beograd, 2023.

           

            Autorsko iskustvo važan je faktor u stvaranju književnog i svakog umjetničkog djela. Stari majstori prepoznaju se na prvi pogled i na prvo čitanje svega što je osmišljeno, naslikano ili napisano. Kad sam otvorio prve stranice sadržajno besprijekorno složene i tehnički izvanredno opremljene knjige aforiste i humoriste Milena Milivojevića pod prijekornim, ali i savjetodavnim naslovom: Majmune, budi čovek, znao sam da me u njoj čekaju mnoga lijepa i prijatna iznenađenja. Da će to biti tako potvrdio mi je prvi aforizam u kome autor rezolutno obavještava čitače običnim narodnim riječima: Biću kratak. Kazaću samo ono što mislim. Kratko, jasno, dojmljivo i strasno ne za nevjerne već i za vjerničke Tome.

            Da misli posve ozbiljno u aforističkom i samokritičkom satiričnom stilu Milen nam, sa osvrtom svud naokolo, a polazeći od sebe, daje odgovor zašto je odabrao baš ovakav čovjekoliki naslov: Ovoliki čovekoliki majmuni, i svi očekuju da baš ja budem čovek! E, baš neću, odgovaram u njegovo ime, prihvatajući naprijed iznesenu ljudsku samokritiku ograničenog dometa. Takav svoj stav opravdavam njegovim još uvjerljivijim aforizmom u kome kaže: Kad intelektualac uzme nekoga na zub, uzme ga na umnjak. Šta drugo reći, osim da se to tako primio na znanje. I složi se sa izrečenom ocjenom koja glasi: Lako je geniju s praznom glavom! On ima sve u malom prstu.

            Aforist Milivojević, pa još uz to i Milen, razmišlja u ovoj prebogatoj knjizi na razne teme i razrješava razne dileme koje susrećemo u svakodnevnom životu, slušamo na radiju, gledamo na televiziji, ili čitamo na internetu. Ima tu svega i svačega. Od veličanstvene mudrosti do stupidne ludosti i od bezbožništva, do… bože nam oprosti. O jednoj tako sportskoj, a u narodu dokoličarskoj igrajućoj temi koju nazivamo šahom, on zapisuje nekoliko aforizama koji prelaze cijelu stranicu odnosno oko jedan posto knjige. Šah ga tu ne zanima kao misaona igra na 64 crno bijela polja već kao omeđena ploča po kojoj se kreću različite figure koje jedna drugu napadaju i „jedu“. Zapravo, igrači ih gube ili osvajaju vodeći igru prema kraju koji se zove „mat“ ili „pat“- remi. Tako je to u životu, a u ljubavi i braku posebno. Aforist to, i puno više od toga izriče u rečenici rugalici: Znam te damo kad si pion bila! U stvarnom životu samo mali pioni mogu izrasti u damu na kraju šahovske, ali i političke partije. Pion je pion dok ne dođe na kraj druge strane ploče. A onda donosi prednost koja osigurava pobjedu vlasniku toga piona.

Satiričari nisu zajedljivi ljudi. Oni ne pišu o svemu što vide, niti o svačemu što druge boli. Ili ih baš za sve zaboli. Umjesto toga, oni pažljivo odabiru što će drugima reći i kakve će poruke poslati u naš šućmurasti svijet. Ne kaže Milen bez razloga: Govori nam se ružičasto, a crno nam se piše… i ne podsjeća nas na  uzalud da: Plitak govornik najviše davi. Zato kad razmišlja ekološki, ne zaboravlja čovjeka koji je alfa i omega u odnosu prema prirodi, ali i x i y u društvu. S tim u vezi skreće nam pažnju da: Štitimo čovjekovu sredinu, a on jedva sastavlja i kraj s krajem. Apsurd do kontrasta, a kontrast bez smisla za onoga tko je istovremeno i vidljiv uzrok i jedva vidljiva posljedica svega. Čovjek koliki majmun - zapisao sam tu misao početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća kad su jedni zveckali žlicama i vilicama u studentskim menzama, a drugi puškama i bombama na vojnim poligonima. Na što je sve izašlo i kako se sve rasplelo, svjedoči naša ne baš daleka prošlost. Ne slavna, već sramotna u najgore obliku kakva je sramota kad čovjekoliki udari na malog čovjeka. Raj je proglašen rajem tek kad je iz njega izašla batina. Desilo se to na papiru u Starom ili Novom zavjetu. Sve drugo ima okus i boju pakla koju gledamo gotovo svakodnevno preko TV ekrana ili na slikama kompjutera i mobitela. Pakao nam tako postaje blizak, a raj postaje bajka teško razumljiva i malom djetetu.

Dok sam čitao knjigu mnoge su me misli i aforizmi razvedrile i oraspoložile, a neke baš onako od srca trgnule iz zamišljenosti i slatko me nasmijale. Mislim tu, prije svih na serijal od sarkastičnog i satiričnog aforizma koji je ispričan u nekoliko sočnih i masnih riječi: Došlo mu iz dupeta u glavu, pa sere li sere! Mnogo su pisali i pričali na tu temu, ali ni kod koga nisam zapazio tako ubojitu i slikovitu definiciju dva anatomska dijela ljudskog organizma. Jednog u koga sve ulazi i drugog iz koga sve izlazi. A može i obrnuto. Sve zavisi od toga s koje strane gledate. U tom kalamburu aforist sebe vidi kao osobu koja putem oglasa nudi ono što mu, po svemu sudeći, neće više trebati: Izdajem kožu. Izašao sam iz nje. Ako se javi bilo kakav kupac, zakupac ili prekupac, s njima će rado o svemu pregovarati. Takva je situacija. Iz ove se kože može. Zapravo, mora se jer: Na muci sam. Niko u meni ne prepoznaje junaka. A po narodnoj, da li baš narodnoj? – Na muci se poznaju junaci. U stvarnom životu za svakog to baš i nije tako. Ima junaka koji nisu bili na muci nego su druge stavljali na muke, pa tako postali junaci. Neki čak i velikani. Imaju u jednoj poznatoj maloj zemlji čak i svoj trg. Ne onaj pravougaonički  s junakom na konju, već okrugli nekoliko ulica dalje.

Pisac u mnogim stvarima polazi od sebe, ne kao glavnog lika jer mu takva uloga ne treba, već kao dijela cjeline. Integralnog bića sa svime što ima i što imaju ili trebaju imati i drugi. Ali, da li to svi imaju ili nemaju, to je priča, roman drama ili aforizam za sebe. Znak jednakosti između nas i njih nije dobar znak. Priznat će to na kraju i dopuniti njihovu biografsku i imovinsku sliku riječima: Nikome ništa ne uzimaju za zlo. Uzimaju samo za svoje dobro! A svoju će svesti samo u granice obične ljudske slobode: Moj cilj je da budem slobodan, a ne da se branim sa slobode. Svi koji su se branili sa slobode završili su tamo gdje im je mjesto. To se odnosi čak i na pisce. Ima takvih primjera u praksi, a jednog od njih opisuje aforizmom: On je hermetičan pisac. Piše i u zatvoru.

Zadovoljstvo je čitati knjige vrhunskih majstora duboke misli i raskošne riječi spletene u kratke a moćne rečenice. Čovjek se naprosto umno relaksira i duhovno rekreira u vremenu i prostoru kad je malo kome do te vrste rekreacije. Ako je i ima ona je tek prateća sjena fizičkog rekreativca koji neumorno, ničim ozbiljnim izazvan, trčkara gradskim parkovima i alejama uredno potkresanih drvoreda platana i divljih kestena. Onih istih kestena čije plodove siromašni ljudi vade iz vatre jer su pitomi pečeni maruni za njihova primanja danas odveć skupi. I kad pišu o ratu, tom smrdljivom dodatku mira, aforisti svoje satirične žaoke upotrebljavaju da omame, a ne da pomame ili otruju tvorce toga zla. Oni dobro znaju da će rat kad-tad proći, i da će doći razdoblje mira kad će mnogi ideolozi i izvođači ratnih radova odgovarati za svoja zle čini. Nasuprot njima, neki će za ubistvene zasluge na frontu steći ordenje, činove i visoke materijalne nadoknade za svakog ubijenog i ranjenog i za svaki srušeni most, pokidanu prugu te miniranu i spaljenu kuću. Takav je odnos pobjednika prema poraženima. I šta onda preostaje aforisti osim da izrekne istinu za jedne i druge koja se mnogima neće dopasti. A ni ne mora jer… Oni trpe ratne gubitnike, a mi ratne dobitnike. Tako je najbolje, ako tu ima ičega dobroga.

Duga bi bila besjeda prikazivača knjige kad bi opisao ili prepisao makar manji dio aforizama Milena Milivojevića iz ove sjajne zbirke kazivanja o majmunima među ljudima i ljudima među majmunima. Zato za kraj citiram još dva organski vezana aforizma uzeta iz zbiljnog života: Izem ti naše bolje sutra, ako danas nemam šta da jedem!Bolji dani ne mogu da dođu dok ovi ne odu. A tko su ovi, to znamo i mi i oni.

 

           

Administrator ШИПАК

0 коментара:

Шипак, Београд.Сва права су задржана!Дизајн блога Игор Браца Дамњановић. Омогућава Blogger.