IVO MIJO ANDRIĆ - MISAONE NARODNE MUKE I IZREKE

Ivo Mijo Andrić

MISAONE NARODNE MUKE I IZREKE

Aleksandar Minčenkov: IZMUČENE MISLI, „Alma“, Beograd, 2023.

Mogu li misli biti izmučene, ili su izmučeni samo mislioci? To retoričko, ali i vrlo konkretno pitanje postavio sam sebi kad sam započeo čitati obimnu knjigu Aleksandra Minčenkova, pod naslovom Izmučene misli u koju je uvršteno oko 900 aforizama i drugih poruka, gnoma i sentenci.. Knjigu je s ruskog preveo poznati srpski aforist, satiričar i antologičar Aleksandar Čotrić. Koliko sam zapazio svaka misao pohranjena je u jednu prostu, prosto proširenu ili složenu rečenicu. To je autorov stil i ekonomija leksikom, što ima smisla za ovu književnu vrstu koja zahtijeva jednostavnost, dubinu, širinu, zavidnu visinu, a uz sve to i dostatnu kratkoću.

Aleksandar Minčenkov predsjednik je čuvenog Moskovskog kruga aforistike, koji okuplja desetke i stotine manje-više poznatih proznih pisaca i zapisivača kratke misli sa dalekosežnim poukama i porukama. U svom bogatom životnom i radnom vijeku on je obavljao različite poslove na krajnjem sjeveru Rusije, da bi se u drugoj polovini sedamdesetih godina prošloga stoljeća preselio u Moskvu. San svakog čovjeka je da dođe u veliki grad i da tu, po mogućnosti, napravi karijeru i stvori prepoznatljivo djelo. Njemu je to pošlo za rukom i perom jer je za tridesetak godina intenzivnog pisanja izrastao u iznad prosječnog aforističkog virtuoza u velikoj i svjetski poznatoj zemlji mislilaca, pjesnika i proznih stvaralaca.

Aforizam nije teška, koliko je zahtjevna vrsta književnosti, i njega može pisati svako tko razmišlja na kreativan i produhovljen filozofski način. Godine starosti tu nisu toliko bitne, koliko talent i smisao da se s malo riječi kaže dublje i više od običnog misaonog i govornog izričaja. Minčenkov je sve to oplemenio još i iskustvom donesenim sa ledenih sjevernih prostora Evrope, koji čovjeka čeliče i čine netopivim i na višim temperaturama od onih iz nižih južnih predjela i visokih peći šireg okruga Podmoskovlja. Zato je njegova aforistika topla i razumno oštra kad treba te blaga i hladna kad slika stanja u društvu koja nisu dobra za običnog čovjeka. A to su ona stanja koja su protiv ljudi i svega što su stvorili svojim radom i odricanjem od životnih užitaka, koje mnogi iz viših slojeva ne propuštaju.

Za razliku od satiričara oštre misli, jezika i pera, Aleksandar Minčenkov njeguje suptilnu crtu stvaralaštva koja ga drži na pristojnom odstojanju prema sistemu ispunjenom raznim ograničenjima i represivnim mjerama. Odmjerena distanca ne vodi u konfliktne situacije i pruža mogućnost autoru da djeluje s manje straha od revanšizma struktura na vlasti i njihovih apologeta. Promišljena kritika negativnih društvenih pojava i problema ponekad donosi veće efekte od izravnih udara na njihove nosioce koji su spremni uzvratiti udarce na najokrutniji način. Filozofska mudrost djelotvornija je od verbalne ludosti koja proizvodi sukobe s posljedicama što višestruko nadmašuju očekivane pozitivne učinke. Hoće da bude anđeo, a ne da mu đavo. Ovim riječima aforist trasira smjer vlastitog kretanja držeći se sredine koja je sigurnija od kretanja po rubovima puta kojim ide. Ko ide stopama drugih, ne ostavlja svoj trag. Dobro je ostavljati vidljiv trag koji vodi stazom prema sreći. Čovjek tada postaje od samoga sebe veći, a u prilici je da nadraste i mnoge druge ranije nedostižne.

Aforistički opus Aleksandra Minčekova sastoji se od tematskih promišljanja o životu i svijetu koji ga okružuje. On je promatrač koji bilježi impresije o viđenom, oblikujući ih u kratke jezgrovite i mudre izreke, sentence, poruke, pouke, duhovite izjave i leksičke upute koje registriraju, opisuju i pojašnjavaju određene društvene pojave, fenomene i stanja, uz obavezno naznačavanje vlastitog mišljenja i suda o njima. Iako se o svemu viđenom javno očituje, u korištenju jezičnog alata on bira umjereno oštrija leksička oruđa, a ne ubojita oružja koja bi neopreznom upotrebom mogla povrijediti i njega i druge. Tako ostavlja širok prostor za dijalog u toku rada i za pronalaženje kompromisa za sve što je sporno i drugima nejasno. Ako ljudi žele biti dijelom svoje vrste a ne pripadnicima podivljalog krda ili zavedenog stada, oni će pristati na razuman dijalog i pronaći rješenja za sve što im smeta i što koči individualni i društveni napredak. Jezik je spona između čoveka i društva./ Reči imaju težinu samo kad su odmjerene./ Dobrog sagovornika prepoznajete po ćutanju./ Gde je malo smisla, tamo je mnogo reči./ Ne treba sve što uđe u uši da izađe kroz jezik./ Zatvorena usta čuvaju misli./ U ogledalu govora mozak se ne odražava./ Govor je pokazatelj ne samo pameti, već i gluposti. Iz ovih i desetak sličnih misli o jeziku i govoru, pisac daje svoju definiciju aforizma kao filozofskog produkta misli i riječi. Po njegovom shvatanju; Aforizam je jednostavna misao u luksuznom pakovanju. U tom kontekstu luksuz je raskoš uma, a ne precijenjena vrijednost stvari namijenjenih svakodnevnoj upotrebi.

Slijedom toga autor na nekoliko stranica razmatra poziciju i ulogu pisca u društvu i državi. Dok u demokratskim društvima stvaralačke slobode nemaju zadana ograničenja u nedemokratskim državama one su praćene sveprisutnom cenzurom i grubim represivnim mjerama. U takvim okolnostima pisac sam procjenjuje i bira do kojih će granica ići i hoće li ih preći te tako ugroziti vlastitu slobodu i slobodu svojih najbližih. Ne možeš postati mudar a da ne činiš gluposti, zapisuje Minčenkov misao s kojom se susreo ili će se susresti skoro svaki čovjek. Gluposti činimo svi, jer one iz sjene prate svaku mudru misao i radnju. Nekad je dostignu i prestignu a nekad ostanu u sjeni, čekajući novu priliku i pogodan trenutak za degresivnu akciju. Taj sraz mudrosti i gluposti u ljudskoj glavi autor promatra i kroz prizmu odnosa istine i laži. Gde je istina solista, laž se pojavljuje u koru./ Ko seje laž, neće se nahraniti istinom./ Lakše je tražiti tragove istine nego ići po njima. Valjda zato mnogi bježe od istine jer za nju trebaju dokazi, a za laži su dovoljne obične neiskrene riječi. Njih je lako izgovoriti jer ne zahtijevaju nikakav umni napor a uvijek se uzimaju i gutaju u sirovom i neobrađenom obliku.

Centralno mjesto u knjizi posvećeno je religijskim pitanjima i mitskom odnosu čovjeka prema Bogu kao nevidljivoj dobrohotnoj sili. Taj dio autor započinje sentencom: Nauka je istina kojoj su potrebni dokazi. Ona se temelji na stvarnim dokazima i njoj su sumnje i pretpostavke samo polazište za ozbiljan rad s konačnim pozitivnim rezultatima. Zanimljiva je i gotovo pa neočekivana teza s kojom Minčenkov, ili priređivač knjige, započinje misaoni izlet u područje susreta čovjeka sa Bogom. I to je područje određeno mislima i religijskim iskustvima koja su uglavnom zasnovane na osobnim svjedočanstvima konzumenata vjere ili uvjerenja. Šta je, zapravo, stvarno u tom zatvorenom svijetu intime to znaju samo oni koji su bili ili jesu svjedoci. Jehovini, ili neki drugi, to je pitanje za dublje i objektivnije analize i proučavanja. Pisac je tu tek zapisničar vlastitih promišljanja koja započinju zanimljivom opaskom: Jedni otkrivaju Ameriku, a drugi ušivaju u njenim plodovima. Na tu naoko usputnu opasku, a ustvari hipotetski zaključak, nadovezuju se misli o Bogu i vjeri u njegove nadnaravne moću. Ljudi su otkrili Boga i razvili vjeru iz vlastite ovisnosti o prirodi i njezinim bogatstvima, i nedoraslosti da razumiju sve ono što se oko njih rađa i događa.

Mislilac Minčenkov tu pojavnost razmatra iz ranih uglova koji spajaju čovjeka i Boga ili ih udaljavaju jedne od drugoga. Na takav zaključak upućuju sljedeće njegove misli: Bog je mera svih stvari, a čovek ih određuje./ Vera u Boga pomaže vam da steknete veru u sebe./ Da Bog nema posrednike, ko bi znao šta želi od nas./ Ljudi su najbliži Bogu na početku i na kraju života./ U početku je Bog stvorio čoveka, a prvi se mačići u vodu bacaju./ Ko traži Boga na nebu, teško ga može naći u sebi./ Bog ne daje onima koji sami ne umeju da uzmu./ Samo zahvaljujući religiji, mnogi su postali ateisti./ Krst na vratu ne spasava nikoga od terora krsta na leđima./ Mi smo dalje od Boga nego što je Bog od nas./ Put do raja vodi kroz pakao. Uz ove i druge misli koje su bliže ljudima nego li samome Bogu, moguće je beskonačno tragati za odgovorom na pitanje o postanku svijeta. Kao i o onome narodnom, na koje nema pravog odgovora: je li starija kokoš ili jaje?

Za vjernike Bog je otac, a za istočne mahom nevjernike majka je Rusija. Tako je barem bilo u nekim razdobljima bliske nam prošlosti. O majci Rusiji i bivšem Bogu ocu -Sovjetskom savezu aforist ima podijeljena mišljenja koja započinju generalnom hipotezom: Očevi majke Rusije je krišom varaju. Jesu li samo očevi krivi za sve prevare ili ima nečega i do majke, pitanje je na koga je teško dati pravi odgovor. Prošlost je to pokušala, sadašnjost pokušava, a i budućnost će se tim gonetanjem kasnije baviti. Pisac s tim u vezi nudi svoja razmišljanja koja su postala javna od kad su objavljena. Po njemu: Rusija se ne može razumeti umom – samo srcem./ U Rusiji ljubav prema otadžbini počinje kritikom./ Izuzetnost ruskog naroda je u tome što više voli izuzetke nego pravila./ Narod su oslobodili obaveze da budu ljudi./ U Rusiji je najpopularnije pozorište – teatar apsurda./ Da biste otkrili tajnu ruske duše, morate otvoriti više od jedne boce./ Vetar promena sa Zapada stvorio je oluju na Istoku./ Revolucija je zaustavila evoluciju./ Topovi trebaju da pucaju, ali samo počasnu paljbu./ Za vojna dejstva scenario pišu političari./ Od malog rata ne treba očekivati veliki mir.

Na ovom mjestu prestajem citirati pisca, jer kad bih dalje nastavio osvrt na knjigu ne bi imao kraja. Siguran sam, naime, da je aforist i narodni mislilac Aleksandar Miščenko u međuvremenu napisao stotine ovakvih i sličnih mudrih bilješki o ratu i miru, o zemlji i nepreglednom vazemlju, te o svemu drugome što ljudsko biće čini čovjekom, ili ga pretvara u zvijer dostojnu svake divljine. Te aforizme i misli čitat ćemo kad na Istoku prestane rat. U rat dobrovoljno idu patrioti i idioti./ Veliki ljudi hrane ratove, a mali ih gutaju./ Rat je mrtva sezona mira.

Ovim antiratnim porukama završavam prikaz knjige koja slavi mir i širi ljubav na sve strane svijeta. S tim bi se složio i pisac koji kaže: U Rusiji se točak istorije kotrlja u sva četiri pravca. To bi značilo da svaki ide svojim smjerom. Pa dokle stignu…