IVO MIJO ANDRIĆ: ANTOLOGIJA MUDROSTI NAŠEGA VREMENA

Ivo Mijo Andrić

ANTOLOGIJA MUDROSTI NAŠEGA VREMENA

Veljko Rajković: DAH DUHA, Antologija aforizma, Podgorica, 2018.

Poznati crnogorski aforist i antologičar humora i satire Veljko Rajković pripremio je i objavio jedinstvenu Antologiju aforizma pod naslovom Dah duha, u koju je uvrstio najuspjelije radove 201 aforističara iz država nastalih na tlu bivše Jugoslavije. Ovo je do sada najobuhvatnija antologija aforizma na području Balkana, i jedna od najboljih koje su objavljene u Europi u 21. stoljeću.

Antologičar Veljko Rajković pobrinuo se da na jednom mjestu okupi velikane aforističke misli i riječi i da svakome od njih osigura jednak prostor od dvije stranice na kojima se nalazi po deset njihovih odabranih aforizama. Tako se u knjizi našlo ukupno 2010 aforizama vrhunske vrijednosti, što joj pojačava snagu i čini je djelom neprolazne vrijednosti za vremena koja su pred nama. Kad se u budućnosti budu sagledavali dosezi aforističke misli i njezini tvorci i pronositelji, Rajkovićeva antologija će biti adresa na koju će se moći obratiti svi zainteresirani, a osobito ljubitelji aforizma s naših prostora.

Pri odabiru autora i njihovih aforističkih misli, Veljko Rajković se rukovodio kriterijima njihove prisutnosti u elektronskim i pisanim medijima, objavljenim samostalnim i zajedničkim knjigama humora i satire, ostvarenim nagradama i priznanjima za aforističko stvaralaštvo te estetskim literarnim i misaonim dosezima svakog pojedinog pisca i njegovog djela. Istovremeno je vodio računa o ravnopravnoj ili približnoj zastupljenosti starijih i mlađih, muškaraca i žena kao i pripadnika pojedinih etničkih skupina na južnoslavenskim prostorima. U tome dijelu teško je bilo osigurati podjednaku zastupljenost po svim navedenim kriterijima, jer aforizam nije jednako prisutan u stvaralaštvu pisaca iz svih država i kod svih naroda. Neki ga njeguju kao važnu, gotovo dominantnu spisateljsku formu, a kod nekih je on tek u začecima, odnosno u povojima kao literarno novorođenče.

Nije zato čudno što je među zastupljenima najveći broj srpskih i crnogorskih aforista. U Srbiji je aforizama u posljednjim desetljećima prerastao u nacionalnu književnu vrstu i njime se ozbiljno bavi više od 100 istaknutih aforista i aforistica. Uz to, u Srbiji je objavljen najveći broj knjiga aforizama, zbornika i antologija, a pokrenut je i veliki broj humorističko-satiričnih listova i časopisa. Među njima je čak i nekoliko elektronskih i tiskanih listova koji se bave isključivo aforizmom kao najkraćom književnom vrstom.

Podgoričanin Veljko Rajković se potrudio da javnosti predoči osnovne podatke o svakom autoru i autorici, uključivo njihove godine rođenja i smrti te mjesta življenja. Iz tih podataka vidljivo je da gotovo četvrtina zastupljenih nije više među živima, i da je većina njih preminula u ovome stoljeću. Uvid u godine rođenja i smrti potvrđuje poraznu činjenicu da aforisti nisu dogovječni ljudi, unatoč duhovitosti koja ih krasi i koja bi im, po prirodi stvari, trebala produžiti život i učiniti ga zanimljivijim i zabavnijim. U njihovom slučaju čini se, da humoran duh i tijelo nisu baš najsnažnija brana za bolesti ovoga vremena, tako da su mnogi aforisti napustili ovaj svijet u najboljim stvaralačkim godinama.

Široka su i duboka tematska područja u koja su zašli ili zalaze južnoslavenski aforisti. Zapravo, gotovo da ne postoje životne teme koje nisu zahvaćene aforističkim opservacijama suvremene stvarnosti. Od politike koja nam manje-više svima radi o glavi ili je velikom broju ljudi kost u grlu, preko ekonomije koja nas drži u šahu i šaci, pa do ljudskih prava, sociologije sa socijalnim predznakom, filozofije kao mudroslovlja i mudrijaštva, povijesti kao loše vijesti o prošlosti, zemljopisa kao puta kojim se odlazi u druge zemlje i svega što život čini sretnim i lijepim, ali i tužnim i ružnim. Čitanjem ove duhovne i duhovite antologije sve će te to pronaći uobličeno u kratke, jezgrovite i do smijeha maštovite misli, zamisli i njihove posestrime primisli. Ništa, gotovo baš ništa, što vam je padalo na pamet i o čemu ste mozgali kad ste u radosti ili žalosti, nije promaklo umotvornim aforistima i aforisticama iz, nekada jedne zemlje s brdovitog Balkana, a danas šest država koje se i nogama i rukama, a posebno granicama i svim raspoloživim ljudskim i prirodnim resursima bore i otimaju za ulazak u Europsku uniju. Kao da ih tamo čekaju med i mlijeko, bolje reći fondovska vimena iz kojih će sisati kapi eurskog nektara za oporavak svega onoga što su devedesetih godina prošloga stoljeća suludo rušili i razarali.

U sumrak jezivih ratova i blijedih poratnih svitanja, aforisti su neumorno ispisivali poruke mira, oplemenjujući ih ironijom, alegorijom, humorom i satirom uperenom prema tvorcima oružanih sukoba i njihovim sljedbenicima kojih je bilo gotovo na svakom mjestu i u svakom narodu kao blata poslije kiše. Svi su oni, igrali surovu ratnu igru na kartu ugroženosti svoga etnosa, zanemarujući prava i slobode drugih i zatirući vrijednosti koje su stvarane desetljećima iza krvavog II. Svjetskog rata. To prijeratno, ratno i poratno stanje beogradski aforist Brana Crnčević slikovito opisuje u jednoj, ne baš složenoj rečenici ovim riječima:

Pre rata nismo imali ništa, a onda su došli Nemci i uništili sve.

Nakon tih teških vremena uništenja i nemanja koja su došla s vana i iznutra, sustiglo nas je doba kad smo se sami uvalili u velike nevolje i stradanja. I kad je svako imao svoj san i jednako tako teško ostvarivu javu. Baš onakvu kakvu zapisuje Zoran Doderović u aforizmu:

Ni u snu nećemo dati Kosovo. Branićemo ga dok se ne probudimo!

A san kao i svaki san, brzo dođe i još brže prođe. Takav će, vjerovatno, na kraju biti i onaj kosovski. Rat bude pa prođe, a mir traje dok ne dotraje. I u miru i u ratu svašta se događa. Pa i ovakve pogreške kakve aforistično opisuju Aleksandar Baljak i Momčilo Mihajlović a koje, valjda, samo Bog može oprostiti:

Naše kulture su se naslanjale jedna na drugu, sve dok se njihova bogomolja nije obrušila na naš tenk… kaže doajen balkanske aforistike Baljak, a Mihajlović ga dopunjava:

Srušili smo pravoslavnu crkvu, ali Bog će nam oprostiti. Mislili smo da je katolička!

To što je crkva srušena, po aforizmu Slobodana Simića i nije neki veliki problem, jer je brzo pronađeno trijumfalno solomonsko rješenje koje glasi:

U čast naše pobede izgradili smo trijumfalnu kapelu.

Generalnu ocjenu stanja države i nacije kratko i jasno opisuje Željko Marković ironičnom usporedbom: Dužni smo kao Grčka, a nedužni kao Amerika.

A Vesna Denčić ide korak dalje u demistifikaciji unutarnjih društvenih prilika i neprilika pa slavodobitno zaključuje: Lanac kriminala je presečen. Jedna polovina je u zatvoru, druga na vlasti.

Aforist sa svjetskom licencom duhovitosti Aleksandar Čotrić, blizak je prvom stupu vlasti pa puno bolje vidi kakvi su oni iz drugog stupa. Zato s razlogom iznosi sljedeću tvrdnju:

Nije tačno da se svi u vladi prave ludi. Neki su time prirodno obdareni.

Nataša Andrić taj fenomen općeg ludila prebacuje na lični teren iznoseći glavni razlog njegovog ne prepoznavanja:

Teško mi je da prepoznam budalu. Posebno kad mi je ogledalo zamagljeno.

Za razliku od nje, Deana Sailović, više se bavi vjerskim pitanjima i ljubavnim temama koje se vrlo često međusobno dodiruju, pa čak i prepliću. Baš kao u aforizmu religijske prirode koji se bavi ljudskim grijesima i govori o raznim mogućnostima oprosta:

Grešne će pomilovati Bog. Nevine, uglavnom, miluju popovi.

Što jest – jest. A što nije, to neće nikad ni biti. Iako se povijest ponavlja, crnogorski aforist Nikola Šaranović priznaje da…Nikada u svojoj bogatoj istoriji nismo bili ovako siromašni. Po izdvojenom mišljenju Radomira Rackovića… Naučnici su humaniji od političara. Oni eksperimentišu na životinjama.

Velizar Radonjić se bavi kulinarskom aforistikom na domoljubne teme, što se najbolje vidi iz sljedeće definicije patriotizma: Patriotizam je kao aperitiv. Konzumira se na prazan stomak. Valjda su zato najveće patriote uvijek gladne i žedne …vlasti i slasti. Antologičar Veljko Rajković otvoreno, bez dva svjedoka, priznaje:

Optimista sam od rođenja, a pesimista od kada znam za sebe.

Još za života koji se rano ugasio, pljevljak Senad Strujić je izjavljivao: Nedodirljiv sam. Ja sam Strujić! Na kraju je izrekao jednu sjajnu misao o humoru koju vrijedi zapamtiti, a koja u cvjetnom aranžmanu glasi: Što je humus za cvijeće, to je humor za čovjeka!

Baš je to tako i ne bi trebalo biti drugačije! Kao što ne bi trebalo ništa dodati niti oduzeti istinitoj sentenci Višnje Kosović, koja daje pravovaljanu sliku ljudske prošlosti i sadašnjosti u nekoliko istinitih riječi: Čovjek je rep žrtvovao evoluciji, a glavu civilizaciji.

Ljubomir Bulatović piše o pojavi koja je posljednjih dana i godina veoma aktualna na našim prostorima. Radi se o lažnim diplomama koje su preplavile radna mjesta u mnogim državnim ustanovama i institucijama. Po njegovom zapažanju: Prije je bilo važno da imaš diplomu, a sada je važno – da ne otkriju da je lažna. Bojan Rajević ide korak naprijed pa razotkriva u kom grmu leži zec. Po njemu: Danas se djeca rađaju sa fakultetom. Čim mama zatrudni, tata kupi diplomu.

Aforistika bez politike bila bi isto što i noga bez obuće. Gola i tanka, poput štapa bez gaća. Ali kad se to dvoje spoje, dobije se … harmoničnih – dvoje. Potvrđuje to i sarajlija Ismet Salihbegović aforizmom prepisanim iz b-h prakse u kome kaže: Uspostavili smo harmoniju s vlašću. Dok oni drmaju, mi se tresemo. Razlog takvom stanju duha naroda banjalučanin Milutin Pejić objašnjava aforizmom koji potvrđuje da… Kod nas više nema pete kolone. Svi iz pete, sada su u prvoj. Franjo Vukoja bi tome još pridodao kako…Pamet ide na dribling. A glupost na prvu loptu.

I dok se većina aforista bavi domaćim temama i dilemama, Grujo Lero je opterećen međunarodnim kriminalom koji je zahvatio cijelu planetu. Osim, naravno Rusa, jer… Ruse ne mogu optužiti za pranje novca. Oni peru rublje. S njim se slaže i zeničanin Bojan Bogdanović koji se vraća domaćoj socijalnoj zbilji priznanjem: Aforizme ne pišem svaki dan. Pišem ih samo poslije jela. Božo Marić to stanje ovjerava zabrinutom izjavom: Demokratiju nam daju na kašičicu, da ne bismo povratili prethodni sadržaj. A Seid Imamović eksplicitnom tvrdnjom: Korupcija je zahvatila sve pare našeg društva. Takvo ozračje ili društvena klima, prema stajalištu Jove Nikolića, moguća je samo tamo gdje je: Ima političara koji rade kako govore. To su oni sa govornim manama. No, nije problem samo u političarima. Problem je i u narodu. Barem ga takvim vidi sin Senada Honića koji ocu kaže: Tata, narod nije dobar. Ništa ne jede!

Banjalučki aforist Miladin Berić živi blizu granice gdje je uočio neke sličnosti između nas i Amerikanaca. Po njegovom viđenju: Amerikanci su izmislili nevidljivi avion, a naša carina nevidljivi šleper. Da bi se sačuvao duh prošlog vremena pobrinuo se mlađahni Stanislav Tomić aforizmom: Moj djed je bio partizan! I glavom i bradom! A za aforističku čast, zasluge pripadaju Ekremu Maciću, koji skrušeno priznaje: Nakon seksa, žena mi uvijek kaže: vidi se da si aforističar!

Hrvatska aforistika u ovoj antologiji zastupljena je sa 21 autorom. Najstariji od njih je Ivan Raos (1921-1987), a najmlađi Zlatko Garvanović (1961). Po Raosovom mišljenju: Nema vjernijeg pratioca od naše ružne prošlosti. A po Garvanovićevom…Goli trebaju najviše zasukati rukave. Pjesnik, političar i aforist Vlado Gotovac za života je mislio da… Svijet mogu mijenjati samo oni koji mogu mijenjati i sebe. Za razliku od njega, posljednja poruka Zvonimira Drvara bila je…Volio bih da me se sjetite minutom smijanja!

Makaranin Luka Tomić cijelu aforistiku definira u tri male riječi: Aforizmi gađaju promašaje. A Zdravko Kurnik ovako opisuje kockarsku strast: Kockanje je trijumf bolesne nade nad zdravim razumom. Legendarni Pajo Kanižaj karijerizam slika aforizmom: Čovjek se probija dok je mlad. Kasnije pazi da se mladi ne probiju. Pajin vršnjak iz 1939 - Tomislav Supek, upozorava nas da je glavna…Dilema modernih majki – dijeta ili dijete?! Splićanin Tomislav Božinović misli kako…Loš brak spašava samo dobar razvod. Za Zdravka Horvata: Životna škola je laka. Svi je završe! Drago Bosnić pak misli da kod nas…Najprije odu oni čije vrijeme tek dolazi. Primorka Tonka Lovrić podsjeća nas da …Ne ispunjava želje zlatna ribica, nego velika riba. Njezin sumještanin iz našeg malog mista Zlatko Tomić hvali se i žali aforizmom: Sve mi ide u prilog, ništa u glavno jelo. Zagrebački Duvnjak Jandre Drmić za satiru kaže: Satira je nemoćna nadmoć. A Mladen Vuković na to dodaje: Lako je izabrati ženu godine, teško – ženu života. Na kutiji života Robert Marić zapisuje reklamnu poruku: Život produžuje pušenje! Đurđa Vukelić Rožić tvrdi da: Bič nije batina. Ima samo jedan kraj. Makedonski aforist Živko Pavlov zalaže se da… I državnog neprijatelja broj jedan, treba birati između više kandidata. Za razliku od njega Ivan Rusjakov misli kako…Onaj koji bira između sebe i drugih kandidata, nema veliki izbor. Analizom socijalnog stanja u svojoj zemlji Ivan Karadak je pod kraj svoga života zaključio: Za sada je život u Makedoniji podnošljiv. Jedni žive, a drugi podnose!

Jedan od najpoznatijih makedonskih aforista Vasil Tolevski otkriva nam kako je napokon… Dijalog gluvih i nijemih dao rezultate. Gluvonijemi su ostali na vlasti! To je, po Mili Đorđijoskom, moguće u zemlji u kojoj se za narod kaže: Nevin je kao janje. Biće dobra ovca od njega. Vitomir Dolinski građane ohrabruje aforizmom: Ne brinite, sve je uredu s vašim očima. Vlada, jednostavno, postiže neviđene rezultate. Jednako optimistična je i Ljupka Cvetanova koja moderan brak opisuje ovako: Vjenčali su se. Ona je raskrstila sa prošlošću, a on sa budućnošću. Marjan Angelovski u svojim tridesetim godinama bilježi suicidnu aforističku misao koja glasi: Kupio sam najskuplje uže da se objesim. Jednom se živi!

Slovenske aforiste u antologiji predvodi legendarni Žarko Petan (1929-2014), koji je na kraju karijere oporučno priznao: Napisao sam tri satire bez riječi: pokazao sam šipak, isplazio jezik i, najzad – pljunuo! Njemu se pridružuje i Jože Volarić koji, na temelju vlastitog iskustva, tvrdi: Ne donosi mi nesreću crna mačka… već bijeli ljudi. Evgen Jurič socijalno stanje dijela građana opisuje ovako: Za doručak nismo imali ništa. Večerali smo ostatke. Mariborčanin Bojan Šventner primjećuje kako…Neke knjige dignu prašinu, tek kad ih uzmemo sa police. Prateći današnji stvarnost Franci Čeč je uočio da…Ljudi rado idu na sahrane. Još jedino tamo mogu da čuju poneku lijepu riječ. Staru narodnu mudrost: Pametniji popušta – Milan Fridauer Fredi dopunio je prostom rečenicom: Dok se ne opameti. I tako je istu, s nekoliko kratkih riječi, prilagodio današnjem vremenu. Za kraj slovenske aforistične priče Maja David ima jedan praktični savjet koji glasi: Na mladima svijet ostaje, zato im ustupite mjesto u autobusu. Kratko, jasno i po bontonu… teško primjenjivo.

Na kraju ovog ne baš kratkog osvrta na dugu antologiju, treba spomenuti i troje aforista koji svakako zaslužuju posebnu pažnju. Riječ je o najstarijem aforistu Eftimu Gaševu iz Skoplja (1925), najstarijoj aforistici, inače bivšoj glumici Zdenku Heršak iz Zagreba (1928), i Igoru Damnjanoviću Dibu iz Beograda koji je rođen 1989. godine. Po mišljenju aforističkog veterana Gaševa… I zapad ima superlativ. Divlji zapad! Gledajući sebe u zrcalu s devedeset godina, gospođa Zdenka zaključuje: Samac ima samo jedan problem. Sebe!

Usput uspostavlja auto-dijagnozu koja glasi: Najviše me boli vrijeme u kostima. A za to, nažalost, još nije pronađen pravi lijek!

Najmlađi antologijski sudionik Igor Damnjanović bavi se raznim temama i trilemama, ali mu je politika nekako najbliža. Možda i zbog aforizma koji realno opisuje ponašanje današnjih političara, a u kome staje u njihovu obranu riječima: Političari se ponašaju prirodno. Kao da su tek sišli s drveta. Na kraju još dodaje kako… Imamo dobar apetit. Što god nam obećaju, mi progutamo.

A dole potpisani autor osvrta zaključuje: Smrt je izgubljeno finale života.

Tako je to bilo od postanka svijeta. I tako će biti do njegovog kraja. Pitate me do kada? E, to vam ni Bog ne zna! I to je jedina dobra vijest za kraj.

Ivo Mijo Andrić