IVO MIJO ANDRIĆ - SPORTSKI RIJEČNIK U NESPORTSKOJ IGRI

SPORTSKI RIJEČNIK U NESPORTSKOJ IGRI

Dobrivoje Antonić: OBLAK NAD PETROVARADINOM, Izdavačka kuća Prometej, Novi Sad, 2023.

Sportskim rječnikom kazano i zapisano, Dobrivoje Antonić, sportaš je i pisac od glave do pete. U mirnija i sretnija vremena bavio se aktivno sportom na saveznom nivou. Kasnije je bio sportski i omladinski dužnosnik te generalni sekretar Saveza izviđača Jugoslavije. Iza toga bio je rukovodilac u sportskim klubovima i društvima u bivšoj i novonastaloj državi. U srednjoj životnoj dobi bavio se novinarstvom i bio urednikom u više listova i časopisa. Jednom riječju: kompletna sportska i spisateljska ličnost kakvih nema mnogo na našim prostorima.

Naveo sam ove bogate biografske podatke za čovjeka iz sporta i pisca koji je u posljednjem desetljeću, a i ranije objavio više knjiga, među kojima su i dvije obimne i bogato opremljene zbirke aforizama. Baš tako i priliči sportašu i piscu njegovom renomea.

Pročitao sam pažljivo i sa naglašenim zadovoljstvom obadvije njegove zbirke aforizama. Prva pod naslovom U govorima do guše objavljena je 2021. godine u vrijeme kad nam je bestijalni korona virus, po volji tko zna čijoj, a jednom će se i to saznati, zarazio tijela i zagadio ovu lijepu planetu Zemlju. Druga o kojoj bilježim svoje čitalačke impresije i prikazivačke ekspresije s naslovom Oblak nad Petrovaradinom, ugledala je svijet na izdisaju bjelosvjetske pandemije naprijed spomenutog nečastivog i nevidljivog hajvančića korona virusa. Obadvije knjige, dakle, došle su u pravo vrijeme kad se svijet bavio neželjenim biološkim došljakom, a i samim sobom i svojim zdravljem te drugim brojnim nevoljama i problemima. Ne može biti ništa tematski poželjnije niti zbiljski nepoželjnije, što bi pisac krimića mogao poželjeti, a zločesti kriminalac provesti u djelo. Ali, tako se eto, slijedom povijesnih okolnosti i zbiljnosti dogodilo sve u skoro isto vrijeme, između jednog biološkog i drugog užasnog oružanog rata. Zna se već kojeg, da ga ne spominjem, jer ne volim posebno isticati ništa što je ružno.

Nije zato dobri naš sportski aforist Dobrivoje svojoj drugoj knjizi dao naslov Oblak nad Petrovaradinom. Ima tu simbolike, ali i kritike vremena-nevremena koje se ponovo nadvilo nad naše trusne i tmurne evropske prostore. Bez stare dame i ovog komada Zemlje nije u prošlosti bilo ni jednog svjetskog rata, niti je bez nje vođen i jedan žešći svjetski sukob i boj. Svuda je ona umiješala svoje gramzive orlovske kandže i pohlepne šakalske šape i svuda je dijelila osvajačku pravdu diljem bijeloga svijeta. Povijest nas tako uči i tu nema opraštanja makar se radilo i o nama civiliziranim Evropljanima, punih samih sebe i svoje visoke kulture koju nitko ne zna tako i toliko veličati koliko mi sami. Kao da Maje, Sumeri, Egipćani i drugi nisu nikada postojali. No, tako je kako je, i tu za nas nema efikasnog lijeka.

O svim ovim vremenskim digresijama, duhovnim progresijama i ljudskim regresijama na aforističan, ironičan, humorističan i satiričan način, bez dlake na jeziku i bez zadnjih namjera kakve susrećemo u našoj životnoj praksi, piše dobrohotni Dobrivoje Antonić u svojim kratkim misaonim refleksijama, gnomama, sentencama, satiričnim iskazima i drugim umnim leksičkim zapažanjima. Ne radi to on da nekoga, ne daj bože, uvrijedi ili unizi niti da bobu kaže da je pop, a popu da je bob, već da skrene pažnju na greške onima koji misle da su popili svu pamet ovoga svijeta pa sad mogu raditi što im je volja. Mogu prekrajati svijet, postavljati granice kako se njima prohtije, gurati narode u sukobe i ratove bistriti odnosno mutiti politiku po svome te vedriti i oblačiti, ne samo nad Petrovaradinom, nego i nad cijelom planetom. Ili, kako bi se na zapadu muškim rodom kazalo: cijelim planetom. Kao da je muški rod za stepen ili dva viši od ženskoga. Da jest, ne bi kvario ono što je dobro i lijepo, niti bi ubijao i rušio ono što je zajedno sa ženama stvorio. Toliko da se zna o čemu i zašto piše dobri čovjek i spisatelj Dobrivoje Boba Antonić.

Kao kratka i rijetka književna vrsta, aforizam je na sličan način, poput mnogih dobrih ideja i stvari potekao i nastao u antičkoj Grčkoj. U postojbini civilizacije iz koje smo mnogo toga učili, a neki i dosta naučili. Neki su, nažalost, puno toga i preučili, pa su to nastojali zatrti i prebrisati s lica zemlje i svijeta. Bližnji se najviše vole na daljinu – zapisat će Antonić u jednom svom aforizmu i podcrtati mišlju i riječima: Usrećitelj je najveća nesreća koja može da zadesi narod. Prisjetite se samo bliže i dalje prošlosti i sami će te se u to lako uvjeriti. Kad bi došlo do potopa, spasili bi se ovi što imaju jahte. Tako je po Bibliji. Noa je za to najbolji primjer, a Biblija knjiga iz koje se to najlakše nauči. Zato se maloj djeci prvo prenose priče iz te stare svete knjige, a onda kad malo odrastu na red dođu bukvar, čitanka i drugi školski libri. Nije to odredila priroda, tako su stvari podesili ljudi.

Temama od šireg značaja autor se bavi onoliko koliko je potrebno da ih svede na bliže domaće dileme, i na današnje turobno vrijeme. Živimo u doba raspada i spajanja u kome se stalno vrše nekakve reforme, demokratizacije, modernizacije, integracije, migracije, mobilizacije, kompjuterizacije i slične mistifikacije i demistifikacije od kojih čovjek neće biti puno pametniji, ali će biti ovisniji i čak, kako neki kažu, zatupljeniji. Neće morati misliti svojom glavom već tuđom ili tehničkom koju je sam stvorio voljom onih koji su sebi uzeli kapital, a nama velikodušno ponudili rad. Uz rad jednima su dali oruđe da njime stvaraju, a drugima oružje da sve stvoreno razaraju. Tako stvari stoje i ne mogu ih popraviti nikakvi optimistični izvještaji svjetske organizacije, niti njezinih pojedinačnih, mahom slabih i nerazvijenih članica. U Sahari cena vode zavisi od ponude i potražnje – podsjeća nas aforist, a… Na Balkanu se garancije za mir daju do godinu dana, jer nema uslova duže. A i kako bi moglo biti kad jednima na daljinski upravlja Istok, drugima Zapad, trećima Visoki predstavnik, četvrtima EULEX i UNMIK. U isto vrijeme peti su, što je dobro, u braku sa američkim gazdom, šesti ne znaju gdje su, sedmi pojma nemaju s kim su i tako dalje i tome bliže. Da te bog privede pameti, a dobri anđeli čuvari od zla sačuvaju, ako ikako uzmognu.

Na sve ovo dovitljivi aforist će reći: Teško je Srbin biti. Ali, uzbuđenje je vrhunsko. Pa dodati: Srbija je egzotična destinacija. Nije je još zahvatila demokratija. Ako i jest po nekim organima: Broj mesta u skupštini treba povećati. Da se psihijatrija rastereti. Uz to: Na ulazu u skupštinu treba postaviti uglomer. Ima poslanika koji nisu u vinklu. Podrazumijeva se da: Naknadu poslanika treba povećati. Poskupelo je i na ostalim pijacama. To, u prvom redu jer… Našu svetlu budućnost vidi samo slepi vođa. Valjda zato…Svi tragovi vode iz Srbije. Logičan je onda piščev zaključak u kome kaže: Budućnost naše dece je dalekosežna. Doseže do Australije, Kanade, Švedske… i tako dalje, dalje… i sve tako dalje. Slično je i u zemljama u okruženju u kojima se iz godine u godinu smanjuje broj stanovnika, naročito mladih koji odlaze sa naših prostora u potrazi za boljim i sigurnijim životom.

Dok se oko njih događa i odgađa narod, brojni vajni političari i zbrda-zdola skupljeni pa navrat-nanos izabrani mnogi politički polupismeni nosioci vlasti, spokojno sjede u foteljama i stolicama i ubiru zaradu za obavljanje neviđenih poslova. Aforist ovaj koalicijski višestranački šlamperaj opisuje riječima: Naše dno se izdiglo do vrha. A i kako ne bi kad u našim atarima… Političari pobeđuju na izborima tako što lažu narod. Kad ih uhvate u laži, obnove mandat. I tako od izbora do izbora i od kopna do mora, dok kopno mutna voda ne poplavi, a more žarko sunce ne isuši. Veli to naš narod, a narod ko narod, voli svašta reći i svakog na vlast dovesti.

Kad jednom ovom zemljom nekad u dalekoj budućnosti zavladaju red i mir i kad demokratija bude stvarna, a ne lažna vladavina naroda, politika i političari neće više nikome trebati niti će više ikoga lagati. A kad će to biti, to dragi moji pitajte Boga svemogućega i njegove ađutante koji vladaju svijetom. Do tada, čitajte Dobrivoja Antonića jer, kako u pogovornoj recenziji zapisa velikan srpske i svjetske satirične misli Aleksandar Čotrić: „Posle ove knjige, Antonić ide u vrh svetske aforistike.“

Ispod ove izjave i ja stavljam svoj potpis.