Auto-intervju: Ivo Mijo Andrić
PIŠEM ZA SVOJU DUŠU I
NA SVOJ RAČUN
Kao što u poeziji „Jedna lasta ne
čini proljeće“, tako ni u poplavi intervjua raznih vrsta i namjera jedan
auto-intervju, za ovaj svijet, ne znači ništa. Ili pak, gotovo ništa, osim za
onoga ko pita, ko čita i ko na sve i za sve to odgovara. Zato ovaj aut-intervju
sa nesuđenim nobelovcem, barem po imenu i prezimenu, započinjem direktnim
pitanjem:
·
Od kada pišeš aforizme?
I, ako se može znati, zašto?
-
Aforizme pišem od
srednjoškolskih dana, odnosno od druge polovine šezdesetih godina prošloga
stoljeća. Razlog je vrlo jednostavan i lako razumljiv. Već tada sam se želio
uključiti u reformske promjene društva, a aforistika mi se učinila najboljim
načinom iskazivanja mladalačkog bunta prema državi i njezinim vlastima. Drugi
oblici pobune, kao što su ulične demonstracije i razbijanje prozora na zgradama
i retrovizora na 'fićama' i 'fijatima 1300', nisu mi se činili prikladnim niti
prihvatljivim zbog nanošenja šteta društvu i nedužnim građanima. Kasnije, kad
sam kao tehničar počeo raditi i vanredno studirati, zbog čuvanja radnog mjesta
i samo-stipendiranja, malo sam zatupio retoriku i između imena i prezimena
dodao veliko slovo 'M', da se vlasi ne dosjete. Tako sam, uz povremeno
korištenje pseudonima 'Ivan Lipnički' za vrijeme rada u državnim institucijama,
pisao i objavljivao aforizme te druge radove i knjige sve do očeve smrti 1990,
kada sam srednje slovo 'M' proširio njegovim imenom Mijo. Od tada sam, na
književnom polju, to što danas jesam. Orač, kopač i berač za svoju dušu i na
svoj (ne za svoj) račun.
·
Je li ime našeg jedinog
književnog nobelovca uticalo na tvoju odluku da se posvetiš književnom
stvaralaštvu?
-
I jest i nije. Prije
bih rekao da je presudnu ulogu odigralo moje enormno čitanje romana Karla Maja
i Zana Greja, kao i gutanje crtanih romana o kaubojima i Indijancima.
Podrazumijeva se da sa da sam čitao i druga štiva toga vremena kao i novine od
prve strane do prognoze vremena i radio i tv programa na zadnjim stranicama
dnevne štampe.
·
Kako si dobio tako poznato
ime i ko je za to najviše zaslužan?
-
Za to je, u prvom redu,
zaslužan moj otac, a 'kriva' tradicija davanja imena najstarijem sinu po
djedovu imenu. Moj djed je bio Ivo Andrić, težak iz sela Čanići kod Tuzle. Za
razliku od njegovog imenjaka, književnika i diplomate iz toga vremena, po
crkvenim knjigama Ivana a po literarnim Ive Andrića, moj djed je bio nepismen i
svoj spisateljski talenat potvrđivao je jedino kažiprstom. Mnogo godina
kasnije, kad sam saznao da je nobelovcu Ivi Andriću kršteno ime Ivan,
namjeravao sam se obratiti crkvi i Nobelovom komitetu da isprave tu očitu
nepravdu prema mojoj malenkosti, ali sam na kraju od svega odustao. Vjerujem da
je na tu odluku uticalo i članstvo u partiji, koje je bilo nespojivo sa crkvenim
djelovanjem u samoupravnom socijalizmu. Danas je sve spojivo, pa i to da crkva,
zajedno s politikom i političarima vlada u ime naroda. Nije nevažno istaći da
je dobrim dijelom za to krivo i moje poznanstvo s nobelovcem kod koga sam bio
gost u dva navrata kao mladi pisac i novinar krajem šezdesetih godina u njegovom beogradskom
stanu u ulici Proleterskih brigada 2a ( danas Andrićev venac).
·
Zašto uz poeziju i
prozu raznih vrsta pišeš i aforizme?
-
Zato što su kratki,
jasni, duhovito kritični i samokritični, koliko treba jednom piscu opće prakse
u kakve i ja spadam. Pokušavao sam pisati i romane, ali dalje od novele nisam
dogurao. Duge forme me zamaraju, a i nemam dovoljno vremena za to. Život je
kratak i bolje ga je potrošiti na dobre aforizme nego na loše romane. Osim
toga, moj duh je takav da ne trpi društvene nepravde i buni se protiv svega što
nije dobro i pošteno. Aforizam je za to dušu dao, jer on tuče direktno u čelo,
a ne lopovski - ispod pojasa.
·
Pišeš poeziju za djecu
i odrasle, priče, novele, eseje i književne prikaze, stručne radove, drame,
aforizme i epigrame… Do sada si objavio više od 50 knjiga. Isplati li se danas
biti pisac u zemlji u kojoj se često ratuje, iz koje mladi sve više bježe na Zapad
i čije su perspektive manje svijetle a sve više sive?
-
Isplati se u duhovnom
smislu i u smislu trošenja slobodnog vremena. Da ne pišem, kao penzioner bih
morao traćiti dane i godine uz tv sapunice, na izlaske u kafiće, vozanje na
sobnom biciklu ili bacanjem blinkera u mutnu Savu, gdje ribe više nema ni za
lijeka. Ovako, zimi kad ne radim u vrtu, voćnjaku ili oko kuće i kad ne znam
šta ću sa sobom, uzmem olovku i papir ili sjednem za laptop pa raspalim po
poeziji, prozi, aforistici, ili se osvrćem na pročitane knjige svojih kolegica
i kolega koje drugi malo čitaju i o kojima kritičari rijetko pišu. Tako
zadovoljim potrebu za kulturnim uzdizanjem i podebljam knjižni fond pisan
vlastitim mislima i rukama. Istinabog, od toga trpim određenu materijalnu štetu,
jer većinu knjiga objavljujem o svom trošku, grickajući ionako malu penziju
ostvarenu u dvije slabašne a meni drage zemlje u ukupnom iznosu manjem od 300
eura. Nikakvih povlastica i privilegija nemam, jer kao zakleti pacifist i
internacionalist, nisam ratovao ni na čijoj strani niti sam palio, rušio,
ranjavao i ubijao druge ljude u ime „svoga naroda“ kao neki drugi veliki
zaslužnici koji su nagrađeni visokim vojnim činovima i visokim penzijama te
državnim odličjima i apanažama. Meni je za književne zasluge dodijeljeno tek nekoliko
lokalnih zahvalnica i pisanih međunarodnih povelja, koje su uokvirene i vise na
zidu biblioteke, adaptirane i smještene do šupe za ogrjevna drva. Supruga me u
tome 'rastrošnom' investicijsko-književnom poslu, kao osvjedočenog
pisca-humanistu ne sprečava, jer ionako
godinama živimo od njezine plaće. Izdavači, ili kako bi se po hrvatski reklo –
nakladnici, velemajstorski zaobilaze moje rukopise, a država i državni
činovnici me zbog humora i zafrkancije na njezin i njihov račun ne podupire kao
neke sebi i svojima bliske i drage pisce. Tako životarim od danas do sutra,
sjećajući se svega onoga što je bilo jučer.
·
Kakvi su ti dalji
književni i životni planovi?
-
Aforistički rečeno,
moji dalji književni planovi su: da pišem dok sam živ i živim dok pišem. A
životni planovi su mi da na kraju svega, ako je to ikako moguće, umrem dobroga
zdravlja i u dubokoj starosti. Bolje od toga ni sebi ni drugima ne mogu
poželjeti.
KRATKA BIOGRAFIJA
Ivo Mijo Andrić (Čanići, Tuzla, 17. studenog 1948.), hrvatski pjesnik, prozaist, esejist i pisac drama iz BiH.
Osnovnu školu završio je u Lipnici, srednju u Tuzli, a Fakultet političkih znanosti i poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, gdje je radio u gospodarstvu i državnim ustanovama. Kraće vrijeme radio je u hrvatskom obrazovanju i do umirovljenja bio samostalnim umjetnikom. Uz književno stvaralaštvo bavio se i znanstvenim radom. Do sada objavio preko 50 stručnih i znanstvenih radova u časopisima i zbornicima, te tri stručne knjige. Od sredine 2004. živi i stvara u Zagrebu. Osim poezije i stručnih radova, piše recenzije, književne prikaze, eseje, priče, romane, drame, aforizme i epigrame. Književne radove objavljuje u listovima i časopisima u BiH, Hrvatskoj i drugim državama (Hrvatska misao, Most, Motrišta, Osvit, Riječi, Susreti, Republika, Književna Rijeka, Marulić, Mogućnosti, Književni pregled, Književne vertikale, Hrvatsko slovo, Potepuh, Etna, Žikišon, Maxminus, Šipak, Satirične vertikale...). Zastupljen u više od 30 zajedničkih knjiga i antologija. Priredio je i uredio oko 60 knjiga drugih autora. Radovi su mu prevođeni na desetak stranih jezika. Član je Društva pisaca BiH, Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade i Udruge hrvatskih aforista i humorista.
Djela[uredi VE | uredi]
- "Podnebesje" (pjesme, 1974.),
- "Poniranje" (pjesme, 1982.),
- "Sindikat i radnička kontrola" (priručnik,1989.),
- "Slovo o Mostu" (pjesme, 1997.),
- "Pisma iz opsade" (pjesme, 1998.),
- "Tužni radijator" (pjesme, 1999.),
- "Kad ptice zašute" (pjesme, 2000.),
- "Zanavljanje svijeta" (pjesme, 2001.),
- "Sindikatizmi i radnikalizmi" (aforizmi, 2001.),
- "Sendvič, kruška i salama pili" (pjesme 2002.),
- "Izabrane i nove pjesme" (pjesme, 2002.),
- "STANIĆ - Poduzetnička obitelj iz Kreševa" (monografija, 2003.),
- "Tužni radijator i pjesme iz česme" (pjesme, 2004),
- "Majci, ocu i životu" (pjesme, s A. Kujundžićem i V. Miloševićem, 2004.),
- "Vijeće zaposlenika" (priručnik, 2004.),
- "Samostalni sindikat PPDIVUT BiH 1905.-2005." (monografija, 2005.),
- "Čaj s pjesmom" (pjesme, 2005.),
- "Sonetne zvijezde" (pjesme, 2005.),
- "Velja" (monografija, s A. Kujundžićem, 2005.),
- "Pisac na djelu" (eseji i književni prikazi, 2006.),
- "Bosnom do Hercegovine" (pjesme, s A. Stanićem, 2006.),
- "Kapitalne misli", (aforizmi, 2007.),
- "Pročitani pisci", (eseji i književni prikazi, 2007.)
- "Bosanske ode i druge pjesme" (pjesme, 2007.),
- "Zagrebačke godine" (roman, 2008.),
- "Pasje vrijeme" (priče,2008.),
- "Ulomci od slova" (aforizmi, 2008.),
- "Braća po peru" (priče o piscima, 2009.),
- "Tragovi šutnje" (pjesme, 2009.),
- "Inventura uma" (aforizmi, 2010.),
- "Medo s Medvednice (roman, 2010.),
- "Otvori se zemljo" (aforizmi, 2010.),
- "Kišne priče" (priče, 2011.),
- "Zagrebački versi" (pjesme, 2013.)
- "Biljopije" (pjesme, 2013.)
- "Čitačeva riječ" (književni prikazi, 2013.)
- "Aforizmi u korizmi" (aforizmi, 2013.)
- "Triling" (drame, 2013.)
- "Prosijane misli" (aforizmi, s T. Supekom, 2014.)
- "Aforizmi i druge bodlje" (aforizmi, sa S. Ilićem, 2015.)
- "Sumnjive misli" (aforizmi, 2016.)
- "Neknjižene pjesme" (pjesme, 2016.)
- "Smiješne pjesme" (pjesme, 2016.)
- "Prikazi i posvete" (eseji i književni prikazi, 2017.)
- "Misli promašenog pisca" (aforizmi, 2018.)
- "Moje godine" (priče, 2018.)
- "Riječi o djelu Save Ilića", (eseji i književni prikazi, 2018.)
- "Anto Stanić - Kormilar svoga Života" (eseji i književni prikazi, 2019.)
- "Usud i sudbina" (novele, 2019.)
- "Misli pogođenog pisca" (aforizmi, 2019.)
- "Versi za zbogum" - Oproštajni versi (poezija, 2019.)
- "Knjiga za Sofiu" (pjesme, 2019.)
0 коментара:
Постави коментар