Ivo Mijo Andrić - POLITIKA U AFORIZMU - AFORIZAM U POLITICI

POLITIKA U AFORIZMU - AFORIZAM U POLITICI

Marinko Mijović: POLITIČKI VJETROVI, Studio Moderna, Zagreb, 2020.

Politika je dobra kad se njome bave dobri ljudi. Ali, kad se te važne društvene djelatnosti dokopaju loši pripadnici ljudske vrste, politika se tada promeće u veliko zlo. U zlo koje razara sve što postoji, uključujući i same ljude. Od politike ponekad stradaju i oni koji su se u nju uključili s pokvarenim namjerama. Na takve primjere i primjerke nailazimo u žutim i crnim medijima, bolnicama, sudnicama, a nerijetko i u zatvorima.

Zbog svega toga, politikom i političarima zabavljeni su stručnjaci iz raznih područja znanosti i umjetnosti. Među njima i humoristi, aforističari i satiričari koji ovu temu promatraju iz vedrog ugla i pišu o njoj na način kako to ona i njezini akteri zaslužuje. Bez cenzure, podilaženja, ulagivanja ili, kako se to narodski kaže, bez dlake na jeziku. Jedan od takvih je i umirovljeni aforističar Marinko Mijović. On je cijelu zbirku aforizama pod višeznačnim naslovom; Politički vjetrovi, posvetio politici i političarima.

Politički vjetrovi nastajali su godinama kao odgovor na događanja na hrvatskoj i drugim politički scenama u balkanskoj zemljopisnoj krčmi. Autor ih je bilježio aforističkom preciznošću i slagao u knjigu koja razotkriva mane i vrline politike na europskom jugoistoku. Ima tih vrlina i mana i na drugim područjima svijeta, ali su oni tema za neku drugu zbirku političkih vjetrova.

Prije tridesetak godina jedan vodeći bosanski nacionalni lider toga vremena poručio je narodima svoje zemlje da mogu mirno spavati jer rata neće biti. Ovjerio je to riječima da „za rat treba dvoje“! A njih te večeri kad je izgovorena ta plitka misao, kao - nije bilo!? Kasnije se ispostavilo da ih je bilo četvero, od kojih je četvrto pripadalo dijelu njegovog naroda.

Ratove ne proizvode narodi, već njihovi kvarni pojedinci i grupe odnosno politička vodstva. Narodi su samo topovska hrana preko čijih se života i imovine prelamaju najteže ratne posljedice. Zato je svaka verbalna osuda tih i takvih političara, pa i ona aforistička, dobro došla kao pokušaj osvješćivanja izabranih i onih koji ih biraju i podržavaju. Znam da im se ova opaska neće svidjeti, ali to je njihov, a ne piščev problem. S tim se slaže i Mijović koji u samokritičkom satiričnom aforizmu zaključuje: 'Prekasno smo otkrili koliki smo bili konji i kakve smo balvane vukli.' No, poslije nečega, nema kajanja. Ostaje nam samo žal za ljudskim žrtvama i srušenim selima i gradovima. I aforistička Mijovićeva optužnica koja kaže: 'Za balkansku tamnu prošlost krivo je nekoliko pomućenih umova.' Većina tih pomračenih umova je tamo gdje im je mjesto, a drugi još uvijek ubiru plodove njihovog umovanja. 'Opasni su oni koji prelaze s riječi na djela – tenkovima.' Zapisao je to aforist prije nekoliko godina, ali ta opomena nije doprla do uha i mozga onih koji i danas prelaze na djela tenkovima, a ne riječima za pregovaračkim stolom. Gotovo svi ratovi, ma kakvi bili i ma koliko trajali završavaju pregovorima, makar da je riječ o podjeli plijena koji ostaje iza poraženog. Tako će završiti i ovaj koji se danas vodi na istoku Evrope.

Države su civilizacijski izum koji je čovječanstvu proizveo podjednaku količinu štete i koristi. Osim što je podijelio Zemlju, podijelio je i ljude na svoje i tuđe. 'U ludim državama – pametni gube državljanstvo.' Kaže to aforist, podsjećajući nas na stotine milijuna osoba koje su prognane ili su izbjegle sa poprišta rata i bijede, ostavljajući na njima svoje bivše entitete i identitete. Jednoga dana u dalekoj budućnosti ovakvih država, nadam se, neće više biti. Valjda će se naći netko pametan tko će ujediniti čovječanstvo u kompaktnu i razumnu cjelinu koja se neće dijeliti i međusobno klati i uništavati. Znam da će mnogi reći kako je to obična tlapnja i utopija. Ali, utopija je bila prije nekoliko stoljeća letjeti zrakom, a danas zrakom leti tko poželi i tko ima novaca da plati avionsku kartu.

Po mišljenju aforiste, mnogi političari …'Dok bistre politiku, zemlja im tone u živo blato.' Oni toga tonjenja skoro da i nisu svjesni jer im znanje o politici, ekonomiji, moralu i svemu ostalom, seže do kućnog praga ili do ruba provalije do koga vode narod. Njihovo znanje suviše je tanko za dugoročno predviđanje i planiranje koje treba donijeti prosperitet i boljitak društvu. Zato se, ti i takvi, nastoje okoristiti na račun drugih i uzeti što više za sebe i svoje. Za svoje iz roda, stranke i najbližih. Njihova politička deviza, kako veli aforist, je: 'Perite novac, tko vas pita za obraz.' Mandate je važno začiniti novcem, a ne poštenjem i srećom naroda. Vodeći se takvom životnom filozofijom, a … 'Zbog velike ljubavi prema novcu, mnogi su devalvirali.' I završili iza brave, gdje im je bilo mjesto i prije osvojenih funkcija i mandata.

Osim političkih, zbirka je obogaćena i raznim drugim temama i duhovitim sadržajima. Marinko Mijović je pisac s polustoljetnim spisateljskim stažem i iz njegove literarne radionice izašlo je osam knjiga aforizama i humorističko satiričnih misli. Sve se one bave našom predratnom, ratnom i poratnom stvarnošću ispunjenom usponima i padovima, mirnim i ratnim godinama, krizama, secesijama, recesijama, tranzicijama i drugim 'ama, 'jama, 'cijama' i zafrkancijama činjenim u navodnom interesu i na račun naroda. A narod je za to vrijeme, bježao s rodnih ognjišta, čekao u redovima za humanitarnu pomoć, selio u druge mirnije i bogatije zemlje, demonstrirao i po političkoj potrebi aplaudirao te tvrdoglavo glasao za svoje stranačke lidere i liste. Usput se s nostalgijom prisjećao vremena mira, sloge i prosperitetnog društvenog razvitka.

O svemu tome Mijović progovara aforističkim i satiričnim mislima, začinjenim ironijama, alegorijama, hiperbolama, paradoksima i drugim jezičnim figurama koje će nekoga nasmijati, nekoga rastužiti, a mnoge natjerati na razmišljanje i propitivanje: je li sve u našoj novijoj povijesti moralo biti tako kako je bilo ili se sve moglo riješiti na bolji, mirniji i razumniji način? Svako će na to pitanje imati svoj odgovor i ti odgovori će biti u skladu sa materijalnom i društvenom pozicijom onih koji su ih dali.

Piščevi odgovori mogu se dijelom pronaći u aforizmima koje citiram iz zbirke Politički vjetrovi. Ti aforizmi nas podsjećaju da:

Imamo bogatu prošlost – koju smo skupo platili.

Svećenici nas smatraju stadom, a političari krdom.

Seljaci žive na selu, a seljačine u gradu.

Kad je odumirala država, lešinari su trljali ruke.

Podržimo ih u jednom danu, a podnosimo četiri godine.

I orao leti visoko, pa je ipak kokošar.

Jedni mlate praznu slamu, a drugi pune silose.

I u ovako maloj zemlji neki su stvorili carstvo.

Čekić koji je kovao bratstvo i jedinstvo, brzo je završio u starom željezu.

Kukasti križ može biti simbol budali svake nacije.

Loše nam se piše i latinicom i ćirilicom.

Ima pogreba na kojima se prolijevaju suze radosnice.

Najgori je propuh od političkih vjetrova.

Aforizam je toliko kratak da bi ga svako mogao lako zapamtiti i toliko dubok da mu, bez misaone ronilačke opreme, malo tko može dosegnuti dno. Zato ga treba čitati polako i kreativno razmišljati o svakoj napisanoj riječi, da bi se shvatilo njezino značenje i razumjela piščeva poruka.