Ivo Mijo Andrić
RECEPT ZA LIJEČENJE SMIJEHOM
Deana Sailović: ŽENSKO PISMO, Antologija ženskog aforizma, CNP&P,
Beograd, 2018.
Nakon objave zbornika pod naslovom Žena i aforizam, poznata aforistica
Deana Sailović odlučila se i za pripremu obimne antologije aforizama žena s
područja bivše Jugoslavije. Na taj zahtjevan projekat potaknula su je vlastita višegodišnja
istraživanja i nasušna potreba da se sve aforistice s naših prostora i njihova
djela nađu na jednom mjestu i kroz jednu knjigu približe čitačima i
ljubiteljima kratke duhovite i satirične misli južnoslavenskih naroda. Tako je
nastala antologija Žensko pismo, koja
obuhvata razdoblje stvaralaštva duže od 120 godina. Preciznije rečeno, od
pojave prve zbirke aforizama kraljice Natalije Obrenović iz 1897. godine pa do
današnjih dana.
Spisateljica i antologičarka Deana
Sailović, uz svesrdnu pomoć kolega Đorđa Otaševića, Miroslava Vukmanića i
Milijana Despotovića, uspjela je okupiti impozantan broj od 180 imena ženske
aforistike i iz njihovih knjiga i rukopisa izdvojiti više od 1800 aforizama, te
tako prirediti pravu riznicu duhovite i satirične misli našega dijela Balkana.
Taj obiman posao obavila je na najbolji mogući način, ukazavši ženama visoku
čast, a muškarcima zadovoljstvo da mogu satima čitati ovo sjajno štivo ljepše
strane svoga života. I da se mogu uvjeriti kako žene pišu jednako tako dobre
aforizme kao i muškarci, u što su mnogi, do pojave ove antologije, bez razloga
sumnjali.
Žensko
pismo nosi žensko obilježje samo po tome što je pisano ženskom rukom, ali
je njegov sadržaj univerzalan, a poruke duboke i jasne svakome tko ga bude
čitao u sadašnjem i budućem vremenu. Aforizam je jedna od najstarijih
književnih vrsta (možda i najstarija zbog svoje misaone kratkoće) koja je
preživjela sve bune, ratove i revolucije i ostala vjerna tradiciji dugoj više
hiljada godina. Od starih Grka do ovih vremena kratka i jezgrovita aforistička
misao njegovala se, kako u književnosti, tako i u svakodnevnom životu. Ljudi
koji su je baštinili, uzdizani su do
ranga filozofa te im je ukazivana čast kakva se odaje samo velikanima duha.
Danas, nažalost, u poplavi trivijalnih vrijednosti i tržišne ekonomije,
aforizam i njegovi tvorci potisnuti su na marginu društvenih i kulturnih događanja
i ignorirani su, ne samo od nositelja državnih i društvenih politika, već i od
samih čitalaca petparačke literature. Baš zato, iskreni borci za aforistička
prava, kakva je i Deana Sailović, čine sve u granicama svojih intelektualnih i
skromnih materijalnih mogućnosti da ovoj vrsti stvaralaštva sačuvaju dignitet i
vrate je na kulturnu scenu, gdje joj je pravo i neupitno mjesto.
Ukoričeno Žensko pismo u tiražu od 1000 primjeraka sigurno će, putem
biblioteka i prijateljskih posudbi, doći u dvostruko ili desetostruko više ruku
i omogućit će iskrenim poklonicima aforizma i kratke misli da uživaju u
njegovoj ljepoti, duhovnosti i duhovitosti kakva se u knjigama rijetko može
pronaći. I otvorit će neslućene mogućnosti za vraćanje osmijeha na lica i zadovoljstva
u duše svima kojima je humor ljepša strana života i čitalačke znatiželje.
Na važnost i vrijednost ove knjige
ukazali su i autori predgovora i recenzija, naši ugledni aforisti i znalci
humora i satire: Vladislav Vlahović, Aleksandar Čotrić, Miladin Berić, Mile
Đorđijoski i Oliver Janković. Njihova stručna i znalačka riječ najbolja je
preporuka čitačima, ali i književnim kritičarima da se ozbiljnije pozabave ovom
vrstom stvaralaštva i uvrste je kao prioritete u duhovnom i humorno-satiričnom
prosvjećivanju građana i širokih, a površno politički upućenih, narodnih masa.
I, svakako, neporeciva preporuka Deani Sailović i drugim piscima i
antologičarima da nastave istraživati ovo područje i bogatiti ga novim imenima
koja se javljaju, ili će se javiti na našem aforističkom nebu i neobrađenom
stvaralačkom polju.
Simptomatično je i simpatično što je
priređivačica temu ženskog aforizma otvorila i započela sa primadonama duboke i
lijepe misli u južnih Slavena, kakve su kraljica Natalija Obrenović, nenadmašna
književnica Marija Jurić Zagorka i poznata pjesnikinja Vesna Parun. Taj trolist
duhovnosti, ostavio je dubokog traga na literarno stvaralaštvo ne samo na
Balkanu već i znatno šire. To, utoliko prije, što se do pojave aforističkih
zbornika i antologija gotovo i nije znalo da su te tri velikanke kulture, uz
poeziju, prozu i druge književne vrste, zapisivale i izuzetno kvalitetne i
misaono duboke i raskošne aforizme i epigrame. Prije 122 godine (1897.)
kulturna ikona svoga vremena, kraljica Natalija Obrenović objavila je prvu
knjigu aforizama. Bila je to, ujedno, i prva knjiga ženskog aforizma na našim
prostorima. Riječ je, zapravo, o mudrim mislima u kojima je pouka i poruka
ispred humora i satire, jer se od prve dame dvora nije ni moglo očekivati da
ubada i ismijava vlast kojoj je i sama pripadala. Zato će se u njezinoj knjizi
naći misli poput ovih: Za bogataše je
jedino izvinjenje ako čine dobro. I … Devojka
je anđeo. Postarajte se da kao žena ne postane đavo.
Nenadmašna
romansijerka Marija Jurić Zagorka, uz novinarske, dramske i ine radove pisala
je i poučne duhovite aforizme kakvi su: Tko
ne zna biti svoj gospodar, bit će tuđi sluga. Ili… Lijepe žene nikad nemaju neprijatelja, već samo odbijene obožavatelje.
Za razliku od Zagorke, pjesnikinja Vesna Parun zapisuje blistavu definiciju: Aforizam je afrodizijak duha. I bez
imalo zazora od politike naglašava: Političari
laju, narod prolazi. Gina Mićić Bukvić podsjeća da… Isterivanje pravde dovodi do nepravde. I mudro zaključuje: Sve krajnosti drži u svom središtu. Poznata
aforistica Danica Mašić drži se aktuelnog trenutka pa konstatuje: Izgradili su odnose. Sad odnose izgrađeno, dok
Rozika Močnik priznaje da…Bogata ponuda
budi osjećaj siromaštva. Slično razmišlja i Vaska Jukić Marjanović koja
potvrđuje da: Ljudi najčešće postaju zli
zbog dobara. Za razliku od njih, Stanka
Jovanović Brajović ironično primjećuje: Kome
je ostao obraz, može da se slika. Suprotno vjerskoj teoriji i modnoj
osviještenosti, Olga Novak iznosi dijalektičku i neporecivu tvrdnju: Ne odijelo. Mama i tata čine čovjeka! Što
jest, jest! Uz ovu istinu, sve druge teorije o postanku čovjeka padaju u vodu.
No, ne pada u vodu i teza Višnje Kosović kako se: Mali ljudi traže tamo, gdje su veliki izgubljeni.
Državne
tranzicije i društvene demo(n)kracije, uz divljačke ratove, donijele su velike
promjene na prostorima gdje jedni žive i uživaju, a drugi tek životare ili se
iseljavaju u bolji i stabilniji svijet. Tako su se i aforistice prihvatile
aktuelnih tema iz svakodnevlja, prerađujući ih u lucidne aforizme i
humorno-satirične misli. U skladu s tim, Milosava Mijović se referiše na naše
prostore lijepo-tužnim riječima: Ni
boljeg podneblja, ni goreg podzemlja. A Sedina Brkić u sportskom duhu
dodaje: Slavili smo pobjedu, sve dok nisu stigli rezultati. Tako je bilo i u
kockarnici, i u gledalištu, i na ratištu. Dok zaluđeni slave, dotle mudri šute
i vrijedno rade.
I plaćaju danak
ludosti kroz koju su prošli; i internacionalno osviješteni i nacionalno
zaslijepljeni, s tim što ovi drugi i danas slijepo slijede vlastite tragove,
nastojeći pronaći izgubljene pobjede i dobivene poraze. To, na sreću ne zanima
Lenče Stoimenovu koja potvrđuje kako: Ni
jedna politička struja nema jeftinu tarifu. Sve su skupe i sve deru
potrošače, to jest glasače. S tim se slaže i Joka Prorok koja potvrđuje da… Živimo u vremenu kojeg više nema.
Ali, ima
nešto što nas sve zajedno povezuje i za šta Maja David kaže: U mnogo čemu smo slični. Privlače nas
razlike. Aforisticu Biljanu Kitić Čakar to baš puno ne zanima, jer ona
priznaje: Slaba sam na namještaj. Posebno
na švedski stol. Ako baš hoćete i svi mi smo podjednako opterećeni takvim
slabostima i nedostacima. No, valja nam dalje do Ljupke Cvetanove koja nam nudi
aforizam: Poslužite se državom.
Demokratija časti. U blagoj inverziji, moglo bi se reći i… poslužite se
demo(n)kratijom, država časti. Jer, ima svakakvih država. I onih koje časte
demo(n)kratijom, i onih koje se časte novcem svojih građana. Za sve njih mogu
se pisati i pohvalni i pokudni aforizmi. Kao što za svoju državu Selma
Musaefendić kaže: Bosna je tunel na kraju
svjetla. I ne griješi, pošto se u njoj već desetljećima kuha na daleko
poznati bosanski lonac koga dobrano zapaprenog, jedu nedužni građani te zemlje,
dok oni koji su ih zadužili žderu meso i piju šampanjac, skupa sa stranim
tutorima. Baš onako, kako su za turskog vakta i zemana vino pile age sarajlije.
Ako je u to doba tamo bilo vina, mimo rakije šljivovice. Dragana Pašić bi tome
pridodala i onu mudru, gotovo pa modificiranu narodnu izreku: I zidovi imaju uši. Ali, o tome ćute kao
zaliveni. Ma nije baš sve tako tajno i crno kao što izgleda. Eto, jedan
razočarani muž, kako nam javlja Nataša Ćurčinska: Prodao je ormar. Komšiju je da gratis. Bog da mu dušu prosti. Zar
baš nije mogao pronaći neko bolje i praktičnije rješenje za svoju nevjernu
dragu, već ljubav joj dati onako ašićare-gratis. Gluho bilo i ćoravo, što bi
naš dobrohotni narod rekao. A Jasmina Bukva zaključila ovu aforističku besjedu
riječima: Pobježe mi misao. Spasila se
sirota.
I da ne
dužim… Sve naprijed kazano i zapisano u, i, o antologiji Žensko pismo, u funkciji je njenog čitanja i razumijevanja na
najbolji mogući način. Uz desetak i više citiranih aforistica, tu je i plejada
mladih i starijih dama koje pišu tako sadržajne, umne i duhovite aforizme, da
će biti prava šteta ako ih i vi ne pročitate.
Zato, na kraju svega, potražite ovu
duboko umnu knjigu u bibliotekama,
knjižarama ili kod izdavača, pročitajte je od prve do zadnja 400-stote stranice
i javite priređivačici Deani Sailović da nastavi sjajno odrađeni posao i pripremi
drugo, treće i en-to dopunjeno izdanje. Ovakva djela ne stvaraju se svaki dan,
ali bi ih svakoga dana trebalo čitati i slaviti kao rođendan lijepoj i
duhovitoj književnosti.
A takva se danas traži kao lijek za naše napaćene duše i, ratom i čekanjem
posla izmorena tijela. Hvala ti Deana, zajedno sa svim koautorima za taj lijek,
i reci nam gdje za njega možemo dobiti recept. Pa neka košta što košta jer,
ionako za narušeno zdravlje plaćamo
mnoge beskorisne i štetne lijekove, i to, po najvišoj farmaceutskoj cijeni.
0 коментара:
Постави коментар