IVO MIJO ANDRIĆ O KNJIZI ŽIVKA PRODANOVIĆA: MISAONO ZVONO ZA UZBUNU

MISAONO ZVONO ZA UZBUNU

Živko Prodanović: ZLATNI ZVONIK, Vlastita naklada, Zagreb, 2021.

Poznati hrvatski aforističar, pjesnik i prozni pisac Živko Prodanović, pripada krugu spisatelja koji su stvorili obimno i respektabilno književno djelo. U proteklih pedesetak godina njegove pjesme, priče, aforizme i mudre misli mogli smo čitati u brojnim listovima, časopisima i zbornicima na prostorima bivše Jugoslavije i šire. No, znatno rjeđe one su se mogle pronaći u autorskim knjigama potpisanim njegovim imenom i prezimenom. U tom obliku do sada su objavljene tek četiri zbirke poezije, dvije knjige priča, dva romana i jedna zbirka aforizama.

Kažem i zapisujem riječ 'tek', jer ona najbolje oslikava nerazmjer između napisane obimne literarne građe i relativno malog broja ukoričenih književnih djela. Taj nerazmjer očituje se, ponajprije, u njegovom aforističkom stvaralaštvu. Naime, Živko Prodanović je na stranicama listova, časopisa i zbornika u zemlji i inozemstvu objavio više od 8000 aforizama i drugih mudrih misli i izreka. Za dio njih dobio je tridesetak domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja. Sve to u proteklom je periodu moglo biti ukoričeno u desetak pojedinačnih knjiga, umjesto u jednoj koja je objavljena pod kraj prošle godine. Riječ je o zbirci pod naslovom Zlatni zvonik u koju je uvršteno oko 700 aforizama, mudrih misli i ostalih zafrkancija, kako ih je autor označio i nazvao.

Tiskanje svoje prve zbirke aforizama autor je platio vlastitim novcem jer u Hrvatskoj nadležno državno ministarstvo i gradski uredi za kulturu ne potiču ovu vrstu književnog stvaralaštva. To dovoljno govori o stanju duha nacije koja je humor i satiru potisnula na marginu društvenih vrijednosti. Ne treba zato čuditi što su knjige toga sadržaja postale prirodna rijetkost, a njihovi autori nepoželjni na književnim manifestacijama i u javnom medijskom prostoru. Ističem ovo, ne samo zbog njih, već prvenstveno zbog ljudi koji vole humor i satiru, i koji bi takve knjige radije čitali nego neke druge za čije se objavljivanje troše značajna društvena sredstva.

Zbirka Zlatni zvonik sastoji se od 17 tematskih ciklusa u kojima se, na duboko uman i duhovit način, sagledavaju negativne i zdravoj pameti neprihvatljive društvene pojave i problemi. U mnogim aforizmima, mudrim mislima i ostalim zafrkancijama uvrštenim u ovu knjigu prozivaju se nositelji, idejni tvorci i realizatori tih anticivilizacijskih pojava i problema, koji uživaju sve privilegije i povlastice države i društva u tranziciji za nepodopštine koje čine na štetu vlastitog naroda i građana. Aforist nije tužitelj niti sudac i njegova zadaća nije da tuži i presuđuje. Njegova je zadaća da ukaže na uočene društvene anomalije i njihove tvorce te da iste ukori i izvrgne javnom ruglu na ironičan, alegoričan, humorističan i satiričan način. Time ih prikazuje narodu onakvima kakvi jesu, a ne kakvima se sami predstavljaju.

Svoju ulogu otkrivača negativnosti u društvu i svakoga tko nije dobar za poštene ljude, aforist definira u prvom ciklusu Uvodno bockanje. Kao moto tog ciklusa može se uzeti sentenca: Nestala su velika Carstva. Ali Carstvo poroka odolijeva vremenu. Careve poroke i moćne poročnike, već na prvo čitanje možemo prepoznati u aforizmima i izrekama: Korupcija je bolest koja se prenosi u kuvertama; Kao političar on je u redu. Za Remetinec; Otišao je s političke scene. Sada se politikom bavi iza scene; Tek kad je kupio svjedodžbu shvatio je kako je pametan – u njoj same petice; Suđenje je bilo vrlo istresno. Sudac nam je istresao i zadnji euro; Svijet pripada pobjednicima. Bolje nisu ni zaslužili. Završna misao Nitko se nije nepošten rodio, nije alibi za životom stečene poroke, već je dobar uvod svemu što kasnije slijedi.

A na narednim stranicama slijedi ciklus Aforizmi opće prakse, u kojima autor produbljuje započetu potragu za društvenim anomalijama i njihovim učinkovitim proizvođačima. Premda njih ima kao u priči, noveli ili romanu, autor se u kratkim crtama i riječima zadržava samo na onima koji zaslužuju da budu spomenuti u aforizmima opće prakse. U ovoj fazi njima specijalisti nisu potrebni. Specijalci možda jesu, ali to prepuštamo nadležnim državnim organima. Neka institucije rade svoj posao, rekli bi političari. I u obranu svoje časti i poštenja dodali: Da je za poštenjem veća potražnja bilo bi više poštenih. Oni, kao i neki državni dužnosnici i činovnici, jako dobro primjenjuju mudru narodnu izreku: Šutnja je zlato. A može se šutjeti i u eurima, kaže aforist. Tim dodatkom podsjeća nas da je euro u državnim službama uveden kao pod-platežno sredstvo prije nego što će biti proglašen nacionalnom valutom. Ali, o tim stvarima se samo šuška. Javno se malo govori. A… Ja sam za slobodu govora, reče doušnik. Njegovom apelu pridružuje se i aforist s napomenom: Zašto da ja pazim što govorim? Neka oni paze što slušaju.

I tako je on čašu po čašu iščašio svoj život. I na kraju krajeva… Toliko je propao da je sada podstanar kod jednog beskućnika. No, i to je dobro, jer…Teško je biti, a ne piti, a još gore je piti, a ne biti. Tko to ne zna, neka čaši dno ne gleda.

Iza opće prakse, u drugom i trećem ciklusu prelazimo Mostove i s Našom bivšom ( predsjednicom) u petom ciklusu degustiramo Političke žgance. Degustaciju obavljamo abecednim redom da nam ne prisjednu masni aforistički zalogaji. Na početku degustacije aforist nas pita: Kako sa slabim karakterom ući u politiku? I dok razmišljamo, on, umjesto nas, odgovara: Kao i svi drugi. E, kad je tako onda… „Kupujmo hrvatsko“: ministre, gradonačelnike, suce, referente… Ako mislite da su svi oni isti, varate se. Nisu svi političari pokvareni. Ali to se može popraviti. Dovoljno je da im pružite dobru priliku i oni će i sebe i narod dovesti u nepriliku. Jer…Političara ima raznih – jedni kradu manje, drugi više. A treći manje-više. Zato se, u svjetlu najnovijih događanja u vladi, aforist s razlogom pita: Što će našem ministarstvu protuprovalna vrata kada se lopovi nalaze unutra, a ne vani.

I tako, ciklus po ciklus, dolazimo do onoga s odmjereno optimističkim naslovom: Uspon prema dnu. U njemu Živko Prodanović aktualizira čuvenu Cezarovu izreku i osuvremenjuje je jednim vrlo popularnim i raširenim domaćim izrazom. U novoj aforističkoj obradi ona glasi… Cezar u Hrvatskoj: dođoh, vidjeh, potkupih. Iako su kod nas Rimljani davno vladali, i dalje je na snazi nepisano pravilo da… I glava može biti platežno sredstvo. Koliko jučer to su pravilo primjenjivali meštri iz podzemlja i zločinačkih organizacija. Neki od njih su zaradili robiju, a neki bogatstvo od koga i danas uživaju plodove podzemnog rada. Za jednog od njih aforist pouzdano tvrdi: I on je ratni veteran. Iz ratova podzemlja. A zašto i ne bi bio kad je… U nas pravda spora, ali ide u krivom smjeru. Ovome se može još dodati i da je nedostižna, jer je ponekad brza kao puž, a daleka kao Mjesec. Za obespravljene i obesparene. Dakako, i nezaposlene pošto kod nas… Najteži je posao traženje posla. A kad je već riječ o težini, ne treba gubiti iz vida opći princip po kome: Zakon sile teže – sila uvijek teži vlasti. Tako je bilo jučer, tako je danas, a tako će biti i sutra. Taj se zakon nikada neće promijeniti, jer su ga skrojili ljudi i trajat će dokad oni traju.

Zasluženu pažnju autor poklanja posebnoj kategoriji osoba koje od milja oslovljava riječima: Remetinački dečki. Njima posvećuje cijeli ciklus aforizama u znak zahvalnosti za ostvarena umotvorna i materijalna krivična djela bez kojih humora i satire gotovo da i ne bi bilo. Ti „zlatni“ dečki nastavljaju svijetle tradicije uznika koji su, nakon stanovitog odležavanja za svoje dobro i za dobro svoga roda, ispekli politički i druge zanate koji su im kasnije koristili, ili će koristiti kad izađu vanka u praktičnom životu i borbi za nove položaje. Političke, ekonomske, tajkunske i njima slične i prilične. Za političare i kriminalce Remetinec je pravo mjesto za razmjenu iskustva, kaže pisac, naglašavajući kako bi… Političari o Remetincu trebali voditi više brige. Ipak je to, prije ili kasnije, njihov drugi dom. Za taj dom su neki od njih spremni, naročito u situacijama kad u ime visokog domoljublja nezakonito prisvajaju državne i narodne novce.

Nakon Remetinca mnogim njegovim stanarima slijedi Let iznad kukajućeg gnijezda, kako je naslovljen deseti ciklus. Taj let su osjetili, ili će osjetiti brojni stanovnici Hrvatske koji, kao gore spomenuti, nisu letjeli na krilima kapitala. A koji su pali pod teretom dugova mile im domovine. Kapital nema domovinu, ali teško domovini bez kapitala, zapisuje tu mudru i poučnu misao Živko Prodanović. I nastavlja: Naši se političari hvale da sve što rade, rade za narod. A naroda sve manje. Učinak političkog rada u kome se slave rat i ratnici, a ne rad i radnici, najbolje se vidi na iseljavanju mladih u zapadne zemlje. U Njemačku koja je bogata i Irsku koja vodi pametnu politiku. Dosta je mladima slušanja priča o ratu i ratnim pobjedama te o pomoći koja dolazi iz EU. Tim smo pričama zasuti iz usta političara i iz razvikanih medija. Od toga ogromna većina naroda nema koristi i ne živi. Ili živi kao u aforizmu: Živjet će ovaj narod. Na kapaljke.

Iz preostalih ciklusa prepisujem nekoliko aforističkih misli i izreka koje potvrđuju snagu Prodanovićevog kratkog književnog izričaja. On ima zlatne ruke – sve što ukrade pretvori u zlato; On je svoju djecu izveo na pravi put. Za Njemačku; Ona je moj idol. Obožava me; Ljubav prema novcu je kao i svaka druga ljubav – slijepa; Svaki početnik je težak; Internet je dobar sluga, a loš gospodar; Lako je biti pametan u Saboru – budi ti pametan na placu; Nekada se kralo po tvornicama. Sada kradu tvornice; Nije se ona toliko dobro udala koliko se dobro rastala; Šećer je moje gorko iskustvo; Propast svijeta je posljednji veliki projekt čovječanstva.

Ove misli pozivaju na čitanje Zlatnog zvonika, kao štiva za bolje upoznavanje društva u kojem živimo, za relaksaciju poljuljanog duha te za vraćanje osmjeha na lice, potisnutog svakodnevnim brigama za golo preživljavanje u vremenu pandemije korona virusa i drugih prirodnih i ljudskih nepogoda i pošasti.