IVO MIJO ANDRIĆ - DE JURE I DEFAKTO

Ivo Mijo Andrić

DE JURE I DEFAKTO

Valentin Dimitrov: DEFAKTO, Izdavačka kuća „Alma“, Beograd, 2024.

Kad poznati pisac cijeli radni vijek obavlja poslove koji nisu u uskoj vezi sa književnim stvaralaštvom, tada se mnogi s razlogom pitaju kako je moguće pomiriti te različitosti i biti uspješan na više radnih i životnih područja. Da je to moguće potvrđuje nam i primjer poznatog bugarskog aforističara, humoriste i satiričara Valentina Dimitrova. Iako je u mladosti završio Višu pomorsku školu u svojoj rodnoj Varni na obali Crnog mora, a onda i Vojno-političku akademiju u Moskvi, Dimitrov se još za vrijeme vojnog obrazovanja počeo baviti literarnim stvaralaštvom i novinarstvom. Tako je postupno gradio paralelne karijere u mornarici i na književnom polju.

Zahvaljujući širokom dijapazonu spisateljskog rada u koga je uključeno i stvaralaštvo za djecu i mlade, do sada je napisao i objavio dvadesetak autorskih knjiga pripovijedaka, romana, aforizama, epigrama, minijatura i drugih književnih vrsta. Svojima radovima koji su prevedeni na mnoge jezike zastupljen je u brojnim almanasima, zbornicima i antologijama u zemlji i svijetu. Više njegovih knjiga prevedemo je na srpski i makedonski jezik, tako da su dostupne i čitaocima našeg govornog područja. Jedna od tih je zbirka izabranih aforizama koja je objavljena pod naslovom Defakto u beogradskoj izdavačkoj kući „Alma“. Aforizme je sa bugarskog preveo i predgovor napisao poznati srpski i svjetski satiričar i antologičar Aleksandar Čotrić, a izbor iz bogatog prevedenog opusa izvršio je aforist Željko Žele Jovanović,

Zbirka izabranih aforizama donosi ukupan presjek aforističkog stvaralaštva Valentina Dimitrova i potvrđuje ga kao autora visokog dometa u toj vrsti književnog stvaralaštva. Osim globalne tematske širine koja se proteže na sva područja društveno-političkog i ekonomskog života, on kroz aforizme i druge misli iznosi svoja zapažanja i stavove o raznim pojavama i problemima u oblastima obrazovanja, zdravstva, kulture, sporta, materijalnog i socijalnog statusa radništva i drugih slojeva bugarskog društva. Tu su i vječne teme o ljubavi, muško-ženskim odnosima, korupciji, kriminalu, dobru i zlu i svemu što svakodnevno uočavamo, ali se uglavnom pravimo da to ne primjećujemo, ili da nas se to ne tiče. Književnici, aforisti, humoristi, satiričari i drugi ljudi širih pogleda, vedrog duha i neskrivene hrabrosti, otvoreno ukazuju na uočene devijantne pojave i društvene nepravilnosti, prozivaju njihove nosioce i traže promjene koje će biti u interesu većine, a posebno najugroženijih društvenih slojeva. Za njih priča o slobodi, demokratiji, pravdi i miru nije šuplja fraza kakvu izgovaraju neki političari, već konkretan čin praktičnog djelovanja koji vodi boljem životu ljudi.

Prve stranice zbirke izabranih aforizama bave se geopolitičkim položajem Balkana u Evropi i svijetu na kojem autor obavlja svoju ljudsku i stvaralačku dužnost. Po njegovim vojnim i civilnim zapažanjima: Zapadni Balkan je istočni front Evrope. Da ne bi ostao nedorečen među površnim tumačima naše stvarnosti, on tu tezu produbljuje i precizira opominjućom rečenicom: Balkan je bure baruta koje u vazduh dižu vatreni patrioti. I na kraju zaključuje: Najviše velikih ličnosti ima u ludnicama. Najviše velikih naroda – na Balkanu. Tko u to ne vjeruje neka pročita povijest svoga naroda i neka prouči tragične sudbine mnogih njegovih vođa. Što se tiče autorove rodne zemlje Bugarske u tom kolopletu samohvalnih velikih država i još većih naroda, njezinu ulogu i moć Dimitrov opisuje s nekoliko konciznih misli i rečenica složenih u tri gnomske i aforističke cjeline. U prvoj daje opću sliku stanja u zemlji: Bugarska je poseban slučaj u Evropi. I beznadežan… Druga to precizira i učvršćuje: Bugarska je faktor stabilnosti u Evropi. Stojimo stabilno na poslednjem mjestu. Treća ide molitvenim korakom dalje i optimistično u religijsko-ateističkom duhu poručuje: Neka Bog čuva Bugarski – kad nema ko drugi! To sveto trojno vojno pravilo vrijedi i za sve balkanske zemlje. Bez izuzetka jer izuzeci nemaju, ili ne poštuju pravila. Tako je i najbolje za one koji se prave većim vjernicima i katolicima i od samoga pape.

Pametni, iskreni, pošteni i vrijedni ljudi obično šute i rade svoj posao. Kad treba nešto reći kažu to odmjereno, ne izazivajući tenzije i svađe s drugima. Drugi traže načine da sa malo ničega dokažu kako su postigli nešto veliko i nedostižno svima ostalima. Aforist ova stanja ljudske svijesti, podsvijesti i nesvijesti opisuje na sljedeće načine: U početku je bila reč. Iza toga su proizišle prazne reči, ružne reči, reči mržnje…; Unutrašnji glas se ne čuje zbog spoljašnje buke; Za potpunu sreći potrebne su dve stvari – prazna glava i pun stomak. Potrebno je i mnogo čega drugoga, ali za to se mora proći dug i trnovit put od siromaštva materijom do bogatstva duhom. A to je teško postići u društvima u kojima manjima vedri, a većina se loše oblači. U hiperbolično minimalističkom stilu to bi se moglo ovako opisati: Naš problem je što je plafon tolerancije ispod praga siromaštva.

Vlast i država omiljene su teme i lake mete za uvježbavanje mladih aforista, humorista i satiričara. Na njima oni vježbaju gađanje manevarskom municijom koja proizvodi prasak, ali ne nanosi štetu izabranoj meti. Iskusniji strijelci odnosno stari borci puno su precizniji u pogađanju promašaja koje rade političari manjeg i većeg kalibra, kao i birokratizirani predstavnici vlasti. Njihovi misaoni pucnji čuju se daleko, i ako ništa drugo, proizvode barem trenutni strah i jezu jer lede krv u žilama onih prema kojima su ispaljeni. Nije baš ugodno, niti je svejedno političarima i vlastodršcima čuti pojedinačnu ili verbalnu paljbu kakvu upućuje poznati aforistički strijelac, a bivši pomorski kapetan prve klase Valentin Dimitrov. Za njega: Satira je najlepši način da se kažu ružne istine. A onda krene rafalna satirična paljba… Oni s imunitetom zarazili su društvo; Država je bolesna, sve dok izabrane štiti imunitet; Kriminal je postao toliko organizovan da u svakoj organizaciji ima kriminala; Što je više otpada na vlasti, više ljudi kopa po kontejnerima; Najviše košta vlast koja ništa ne vredi; Bolest države počinje od unutrašnjih organa; Vlast je cilj koji opravdava svako sredstvo … Mogli bismo nizati ovakve realistične opise vlasti i države do u beskraj, ali je za pametne i one s malo pljeve u glavi i ovo dovoljno da shvate šta je pisac, zapravo, htio reći i poručiti onima koji uz malo rada beru velike novce, a koji narodne mase gledaju kao obične ovce. Za slobodu ovaca najviše se bore vukovi - poručuje pisac, stari književni lisac. (Da se malo našalim i na njegov račun, jer pisac je lisac – mudar i otvoren kad su u pitanju kokoši i pijevci.)

Aforistika je dio lingvistike koji se može opisati kao umjetnost igranja riječima. Vrhunski aforisti u stanju su i od loših riječi napraviti dobar, a sa malo riječi veliki aforizam. U svakom slučaju vrijedan ozbiljnog razmišljanja i svake pohvale. Teme tu nisu bitne već umijeće da sa s malo riječi iz dubine uma izvuče misao koja kod dobronamjernih izaziva vedar osmijeh, a kod zlonamjernih tamne sjene na lice, vidljive bore na čelo, poneku psovku i kletvu, pa čak neizravnu ili izravnu prijetnju. Sve je to dio književnog i društveno-političkog folklora koji je stekao pravo građanstva uključivo i ono biračko – jedino koga običan narod ima. Ovu tvrdnju potkrjepljujem s nekoliko Valentinovih aforizama koji su bliži njegovom imenu nego prezimenu. Kako da ljubimo bližnje kad su tako daleko otišli?; Za suprugu je bio pola čoveka, a za ljubavnicu – čovek i po; Mi imamo vođu, a on ima sve ostalo; Glup poručnik se nada da će postati general, a pametan – generalov zet; Politički kameleoni ne crvene; Neki srećniji narodi imaju Belo, Žuto ili Crveno more. A mi – Crno!; Kakva god da je glava, naša riba uvek smrdi… I tako dalje i tome slično, humor nas šalje u nedolično. A satira… satire, ali ne zatire. Živjet će ovaj narod dokle ima svijeta, a bit će ga sve manje, bit će ga sve manje. Takvo je stanje u vrijeme današnje.

Lako je je biti pjesnik uz dobar aforizam. Za to vam je dovoljan samo optimizam. Optimisti na ovaj svijet dolaze prvi, a odlaze posljednji. Tako je najbolje za njih, a li i za nas ostale koji na sve oko sebe gledamo realno! Ne kao neki lažno ili jalno. Na ovom mjestu završavam pisanje a vi nastavite sa čitanjem jer u knjizi Defakto ima još puno toga dobroga za pročitati i za naučiti. Zasluga je to piščeva i onih koji su pomogli da knjiga ugleda svijet i na drugoj strani oblačnog Balkana.